10 puta kada su ljudi preživjeli nemoguće situacije i tragedije

5. Vesna Vulović bila je srpska stjuardesa kada je njen let eksplodirao u zraku. Vesna je bez padobrana pala s 10 160 metara i sletjela na tvrdo tlo. Preživjela je pad i još danas drži rekord u preživljavanju najvišeg pada.

Vesna Vulović bila je u JAT-ovom letu 367 na relaciji Stockholm – Beograd. Let je trebao imati dva međuslijetanja, Kopenhagen i Zagreb. Vesna je bila jako uzbuđena zbog svog prvog posjeta Danskoj. Posada je trebala imati cijelo poslijepodne i jutro samo za sebe. Tako. Vesna je s ostalim članovima posade odlučila krenuti u razgledavanje.

Putovanje je počelo i let je stigao u Kopenhagen u 14.30. Vesna je rekla: “Vidjela sam kako svi putnici i posada izlaze iz aviona. Jedan se čovjek doimao užasno iznerviranim. Nisam ga samo ja primijetio. Ostali članovi posade vidjeli su ga kao i upravitelj postaje u Kopenhagenu. Mislim da je čovjek stavio bombu u prtljagu. Mislim da je prijavio torbu u Stockholmu, izašao u Kopenhagenu i više se nije ukrcao na let.” Let je ponovno poletio u 15.15, a oko 16.01 bomba je eksplodirala. Zrakoplov se u zraku rascijepio na dva dijela.

Vesna je pala 10 160 metara. Od 28 putnika i članova posade, Vesna je jedina preživjela. Pronašao ju je seljanin Bruno Honke koji ju je čuo kako vrišti i izvukao ju je iz olupine. Od udarca je zadobila višestruke ozljede, a uniforma joj je bila krvava. Bila je u komi nekoliko dana nakon hospitalizacije i morala je ići na brojne tretmane u sljedećih nekoliko mjeseci. Imala je frakturu lubanje, dvije slomljene noge, tri slomljena kralješka, slomljena rebra i slomljenu zdjelicu. Ozljede su je paralizirale od strukapala, ali se uspjela oporaviti.

Vesna je u Jugoslaviji postala narodni heroj. Godine 1985. dobila je mjesto u Guinnessovoj knjizi svjetskih rekorda kao osoba koja je preživjela najviši pad bez padobrana. 

6. Aron Ralston je pješačio kroz kanjon Blue John kada mu je kamen koji se pomaknuo prignječio desnu ruku o zid kanjona. Pokušavao je osloboditi ruku pet dana, ali kada ništa nije uspjelo, amputirao je vlastitu ruku kako bi se oslobodio.

Aron Ralston sam je planinario kanjonom Blue John u Utahu. Datum je bio 26. travnja 2003. Dok se spuštao niz uski kanjon, jedna se gromada otkačila iznad njega. Stena mu je snažno udarila u lijevu ruku, a zatim mu desnu prignječila o zid kanjona. Nitko nije znao da je Aron u kanjonima i nije mogao pozvati pomoć.

Aron nije imao nade da će ostati živ. Tako je polako počeo jesti hranu koju je imao i piti posljednje kapi vode. Tako je preživio pet dana. Stalno je pokušavao maknuti ruku. Kad sve njegove metode oslobađanja ruke nisu upalile, odlučio je pokušati amputirati ruku. Alatom koji je imao na raspolaganju počeo je rezati po šaci. Ubrzo je shvatio da mora prerezati svoje kosti kako bi potpuno oslobodio ruku. Za tu svrhu nije imao potreban alat.

Nakon petog dana ostao je bez hrane i vode i bio je prisiljen preživjeti vlastitim urinom. Na najbližem zidu kanjona od pješčenjaka urezao je svoje ime, datum rođenja i procijenjeno vrijeme smrti. Nije se nadao da će preživjeti noć. Svoje posljednje riječi upućene roditeljima snimio je videokamerom. Nevjerojatno, sljedećeg se jutra probudio i otkrio da mu se ruka počela raspadati. Tada mu je pala na pamet ideja da bi mogao slomiti ruku primjenom okretnog momenta na svoju zarobljenu ruku. Trebalo mu je gotovo sat vremena da potpuno slomi ruku i oslobodi se.

Nakon što se oslobodio, hodao je gotovo osam milja samo s jednom rukom prije nego što je naletio na drugu obitelj koja je tamo pješačila. Obitelj je obavijestila nadležne službe. Aron je u tih pet dana izgubio 18 kg i 25% volumena krvi. Njegova vlastita obitelj obavijestila je vlasti o njegovoj odsutnosti i oni su suzili potragu na kanjonske zemlje. Potraga ga je pronašla četiri sata nakon što mu je amputirao ruku.

Ruku su mu oduzele vlasti parka. Bilo je potrebno 13 ljudi i teška hidraulična oprema da pomaknu gromadu i izvuku ruku. Ruka je kremirana, a pepeo je predan Aronu. Šest mjeseci kasnije, Aron je na svoj 28. rođendan posjetio mjesto nesreće i tamo prosuo pepeo svoje ruke. Tu im je, kaže, i mjesto. (izvor)

7. Slavomir Rawicz bio je vojni poručnik kojeg je sovjetska vojska zatvorila. Kako bi pobjegao od svoje zatvorske kazne od 25 godina, hodao je 4000 milja pješice, prelazeći pustinju Gobi i Himalaju, kako bi stigao u Indiju. Kada je pronađen, imao je samo 31 kg.

Sławomir Rawicz bio je poručnik poljske vojske. Zarobila ga je sovjetska vojska u vrijeme njemačko-sovjetske invazije na Poljsku. Uhićen je 19. studenog 1939. Najprije je odveden u Minsk, a zatim u Harkov na ispitivanje. Zatim je poslan u zatvor Lubyanka u Moskvi gdje je mučen radi informacija. Nakon što je ispitivanje bilo neuspješno, osuđen je na 25 godina teškog rada u logoru u Sibiru.

Godine 1941., zajedno sa još šest zatvorenika, pobjegao je iz logora. Družina je uključivala tri poljska vojnika, litavskog arhitekta, latvijskog zemljoposjednika, američkog inženjera metroa i 17-godišnju Poljakinju Kristinu koja im se pridružila na putu. Dakle, ukupno je bilo osam ljudi. Pješačili su od Sibira do Indije, prešavši gotovo 4000 milja. Izdržali su teške temperature pustinje Gobi i ledenu hladnoću Himalaja. Dvoje ljudi umrlo je u pustinji, a dvoje na Himalaji. Preostala četvero ljudi pješačilo je gotovo 11 mjeseci prije nego što su stigli u Britansku Indiju u ožujku 1942. Naletjeli su na patrolnu stanicu Gurkha koja ih je odvela u bolnicu u Calcutti.

Ronald Downing je na temelju svojih razgovora s Rawiczem napisao The Long Walk. Bilo je mnogo ljudi koji su bili skeptični prema priči o Rawiczu. Godine 2006. BBC je objavio izvješće koje je istaknulo da Rawicz nikada nije putovao u Indiju. Na temelju sovjetske evidencije, prevezen je u Iran izravno iz zatvora. Ali britanski obavještajac, Rupert Mayne, rekao je svom sinu da je 1942. intervjuirao tri osobe koje su tvrdile da su pobjegle iz Sibira. (izvor)

8. Richard Norris Williams preživio je tragediju Titanica, ali je proveo toliko vremena u ledenim vodama da su mu preporučili amputaciju obje noge. Odbio je i nekoliko mjeseci kasnije osvojio svoj prvi teniski turnir i postao prvak Wimbledona u parovima 1920.

Richard Norris Williams bio je uspješan tenisač. Planirao je uzetisudjelovao na američkim teniskim turnirima prije nego što je otišao studirati na Sveučilište Harvard. On je zajedno sa svojim ocem bio na brodu Titanic kada se prevrnuo. Nakon što su on i njegov otac udarili u ledenu vodu, njegovog oca je zdrobio prednji lijevak broda koji se urušio. Richard je za dlaku promašen. Dugo se držao za čamac do pojasa u ledenoj vodi prije nego što su ga izvukli na brod. On i ostali putnici u čamcu kasnije su prebačeni u čamac za spašavanje.

Kad ih je Carpathia spasila, putnici su užasno patili jer su predugo bili u ledenoj vodi. Liječnik spasilac preporučio je amputaciju obje noge u slučaju Richarda, ali on je to odbio. Počeo je svakodnevno vježbati i na kraju se oporavio. Nastavio je tenisku karijeru i upisao Harvard. Unatoč svom traumatičnom iskustvu i ozljedi, uspio je pobijediti u mješovitim parovima Sjedinjenih Država 1912. godine. Postao je prvak Sjedinjenih Država u pojedinačnoj konkurenciji 1914. i 1916. Godine 1920. osvojio je i Wimbledonski prvak u muškim parovima i bio drugoplasirani 1924. Postao je osvajač zlatne olimpijske medalje 1924.

Također je služio u američkoj vojsci tijekom Prvog svjetskog rata i odlikovan je Chevalier de la Legion d’Honneur i Croix de Guerre.

9. Godine 1945. avion se srušio na Empire State Building. U sudaru su oštećeni kablovi dizala dok je žena još bila unutra. Pala je preko 70 katova i preživjela kako bi držala svjetski rekord za najduži preživljeni pad dizala.

Dana 28. jula 1945. tragedija je zadesila Empire State Building. Na zgradu se srušio bombarder B-25. U sudaru su poginuli pilot, dvije osobe u avionu i 11 osoba u zgradi. Kada je avion udario u zgradu, razbio se na mnogo dijelova. Jedan od dijelova uništio je sajle dvaju liftova. Oba dizala bila su na 79. spratu, a čim su kablovi uništeni, srušili su se na tlo.

U jednom od dizala bila je Betty Lou Oliver, 19-godišnja operaterka dizala. Od pada je slomila vrat, leđa i zdjelicu. No, začudo, preživjela je! Teško je reći je li Oliveru život spasila puka sreća ili čari fizike. Pokidane sajle dizala smotale su se jedna na drugu ispod dizala i napravile strukturu poput jastuka za padajuće dizalo. To je u velikoj mjeri ublažilo pad. (izvor)

10. Ewa Wiśnierska, njemačka paraglajderica, oluja je odnijela na visinu veću od Mt, Everesta. Unatoč opasnim munjama, tuči, temperaturama ispod ništice i nedostatku kisika, preživjela je kako bi ispričala svoju priču.

Ewa Wiśnierska bila je na redovnom treningu paraglajdinga kada je zahvatila oluja. Oluja ju je usisala na visinu od 9947 metara, visinu veću od visine Mt.Everesta. Usisana je do gotovo 30 000 stopa. Temperatura na takvim visinama uglavnom je -40 stupnjeva. Ewa se onesvijestila zbog nedostatka kisika. Visjela je lebdeći u zraku prekrivena ledom gotovo sat vremena, i to bez svijesti. Zapravo joj je nesvijest spasila život. U intervjuu za ABC Radio rekla je: “To je zato što sam pala u nesvijest jer tada srce usporava sve funkcije — to mi je spasilo život. ”

Nadalje je dodala: “Iz teorije sam znala da su šanse za preživljavanje gotovo ravne nuli, znala sam da mogu imati samo sreću, ne mogu ništa učiniti – i uspjela sam.” U intervjuu za The Sunday Morning Herald, objasnila je svoje iskustvo ovako: “Htjela sam letjeti oko oblaka, ali bila sam usisana 20 metara u sekundi u njih i počela sam se spiralno vrtjeti. Nakon 40 minuta ili sat vremena sam se probudio i bio sam na 6900 metara. I dalje sam letio, ali sam shvatio da nemam kočnice u ruci. Vidio sam da su mi ruke i rukavice bile smrznute, nisam imao kočnice, a jedrilica je i dalje letjela sama.”

Kad je bila gore, naišla je na zrna tuče velike poput dinja! Ali tijekom cijelog tog vremena, njezina jedrilica je savršeno radila i uspjela je sigurno sletjeti nakon što je došla k svijesti.