Tužna realnost: Muškarci su sedam puta skloniji da napuste žene iz ovog razloga

Nedavna istraživanja pokazala su zabrinjavajući obrazac: mnogo je veća vjerovatnoća da će muškarac napustiti brak kada se njegova supruga teško razboli, nego što će žena otići kada se razboli muškarac. Ova razlika nije samo statistički podatak – ona ukazuje na duboke društvene, psihološke i kulturološke obrasce koji oblikuju naše ponašanje. Kada se dublje pogleda, postaje jasno da uloge njegovatelja, očekivanja i rodni stereotipi značajno utiču na to kako partneri reaguju na bolest.

Prema istraživanju objavljenom u časopisu „The Journal of Marriage and Family“, naučnici su pratili više od 25.000 heteroseksualnih parova tokom gotovo dvije decenije. Rezultat je bio jasan: brakovi se rijetko raspadaju kada se muškarac razboli, ali su šanse za razvod značajno veće kada bolest pogodi ženu. Sličan trend zabilježen je i u ranijim studijama – posebno u slučajevima teških bolesti poput raka, tumora na mozgu ili multiple skleroze, gdje su muškarci višestruko češće napuštali svoje partnerice.

Ovakvi nalazi postavljaju važno pitanje: šta stoji iza ovog obrasca i zašto je emocionalna i praktična reakcija toliko različita?

Rodne uloge i očekivanja koja oblikuju odnose

Tradicionalno se očekuje da je žena ta koja brine, njeguje, organizuje i preuzme najveći dio „nevidljivog rada“ u kući. Kada se član porodice razboli, upravo ona preuzima najviše obaveza. Međutim, kada se žena sama razboli i potrebna joj je briga, veliki broj muškaraca nema razvijene emocionalne ili praktične kapacitete da preuzme tu ulogu.

Prema podacima iz istraživanja, nije presudno koliko je bolest teška – već ko je taj koji obolijeva. Uloga njegovatelja je društveno pripisana ženama, dok se od muškaraca često ne očekuje isto, što stvara ogroman disbalans u kriznim situacijama.

Nespremnost muškaraca da preuzmu ulogu njegovatelja

Stručnjaci ističu da mnogi muškarci nisu emocionalno ni psihološki pripremljeni da brinu o teško bolesnoj partnerici. Nedostatak iskustva, emocionalne podrške i uvriježeno shvatanje da je briga „ženski posao“ dovode do toga da se osjećaju preopterećeno i nesigurno.

Umjesto suočavanja sa izazovom, mnogi biraju povlačenje. To povlačenje često počinje tiho: emocionalnom distancom, izbjegavanjem odgovornosti i smanjenjem prisustva u svakodnevnom životu. Razvod se tada doživljava kao lakše rješenje od dugotrajnog suočavanja s bolešću i strahom.

Emocionalni teret, stres i osjećaj beznađa

Dugotrajna bolest donosi neizvjesnost, strah, iscrpljenost i emocionalni pritisak. Kada nema stabilne podrške, mnogi muškarci osjećaju da više ne mogu izdržati teret situacije. Umjesto traženja pomoći, povlače se u sebe – što dodatno narušava odnos.

Ovakvo ponašanje rijetko dolazi naglo. Najčešće počinje postupnim udaljavanjem: sve manje razgovora, sve manje nježnosti, sve manje prisutnosti. Spoljnom posmatraču ovo ne izgleda dramatično, ali partnerica jasno osjeti da nešto nije u redu.

Ostali razlozi zbog kojih muškarci odlučuju napustiti brak

Osim tereta brige i bolesti, stručnjaci navode i druge faktore koji često dovode do raspada odnosa:

1. Emocionalna udaljenost i dosada.
Veze se rijetko raspadaju zbog jedne velike krize – mnogo češće zbog postepenog gubitka bliskosti i pretvaranja odnosa u rutinu bez topline.

2. Nedostatak uvažavanja.
Ako se muškarac osjeća neprimijećeno, nedovoljno cijenjeno ili kao da se njegov trud podrazumijeva, može razviti osjećaj frustracije i želju za promjenom.

3. Gubitak intimnosti i privlačnosti.
Promjene u fizičkoj i emocionalnoj bliskosti mogu dovesti do pitanja da li vrijedi ostati u odnosu koji se čini prazan ili udaljen.

Šta možemo naučiti iz ovih istraživanja?

Najvažniji zaključak jeste da je neophodno mijenjati način na koji društvo posmatra brigu, odgovornost i partnerske uloge. Nije pravedno niti održivo očekivati da žene same nose teret zdravstvenih kriza u porodici, dok partner ostaje po strani.

Brakovi zahtijevaju otvorenu komunikaciju, zajedničku odgovornost i emocionalnu podršku. Ako jedan partner mora preuzeti ulogu njegovatelja, drugi partner – ali i šira porodica i zajednica – trebaju pružiti podršku, a ne očekivati da će se stvari riješiti same od sebe.

Terapija, savjetovanje, zajednička komunikacija i podrška okoline mogu pomoći da se odnosi ne raspadnu pod pritiskom bolesti, već da postanu jači kroz razumijevanje i zajedničko suočavanje sa izazovima.