Test inteligencije iz 1970-ih: Samo 5% ljudi može riješiti ovaj zadatak bez greške

Postoji jedan zanimljiv paradoks koji se veže za testove inteligencije. Što više vjerujemo da smo pametni, to smo sigurniji da ćemo riješiti određeni zadatak bez problema. I upravo ta sigurnost, ta blaga arogancija uma koji misli da sve pod kontrolom, često je razlog zašto padamo na zadacima koji izgledaju trivijalno jednostavno.

Naš mozak, uvjeren da je situacija jasna, preskoči korak provjere i direktno skoči na odgovor koji mu se čini očiglednim.

A očigledni odgovor, kako se ispostavi, gotovo nikada nije točan odgovor.

Sedamdesete godine prošlog stoljeća bile su zlatno doba psihologije inteligencije. Istraživači su tada razvijali neke od najinovativnijih i najzanimljivijih testova koji su ikada osmišljeni, testova koji nisu mjerili znanje ni obrazovanje, nego čisti kognitivni kapacitet, sposobnost logičkog zaključivanja, pažnju na detalje i otpornost uma na namjerne zamke koje su bile ugrađene u svaki zadatak.

Mnogi od tih testova danas bi se smatrali psihološki prefinjenim jer su razumjeli nešto što mnogi moderni testovi zaboravljaju. Pravi test inteligencije nije onaj koji mjeri koliko znate, nego onaj koji mjeri kako razmišljate kada ne znate odgovor.

Test koji vam danas donosimo jedan je od onih koji su kružili između psihologa i istraživača u tom periodu i koji su decenijama ostali poznati jer su imali jednu rijetku osobinu. Bili su jednako izazovni za obrazovane i neobrazovane, za mlade i stare, za muškarce i žene.

Jedina varijabla koja je predviđala uspjeh bila je ona koja nas zanima, a to je način na koji mozak pristupa problemu, polako i pažljivo ili brzo i impulsivno. Pripremite se, jer ono što slijedi izgleda jednostavno. I upravo u tome leži zamka.

Pravila su jednostavna, ali pažnja je ključna

Prije nego pređemo na sam zadatak, važno je razumjeti jednu stvar. Ovaj test nije osmišljen da provjeri vaše matematičko znanje, vaš vokabular ni vaše opće obrazovanje. Osmišljen je da provjeri koliko pažljivo čitate, koliko strpljivo razmišljate i koliko ste sposobni oduprijeti se impulsu da odgovorite brzo jer vam se čini da znate odgovor.

Psiholozi koji su razvijali ovakve testove sedamdesetih godina imali su jasan cilj. Htjeli su napraviti razliku između brzog uma i preciznog uma. Jer brzina i preciznost nisu isto. Brz um reagira odmah i često pogriješi. Precizan um uzme sekundu duže, provjeri pretpostavke i dođe do točnog odgovora. A preciznost, kako su istraživanja pokazala, mnogo je pouzdaniji prediktor životnog uspjeha i funkcionalne inteligencije od same brzine procesiranja.

Dakle, uzmite trenutak. Odložite žurbu. I pročitajte pažljivo svaki dio koji slijedi, jer zamke su tu i čekaju upravo one koji misle da ne trebaju biti oprezni.

Zadatak koji je zbunio generacije

Pročitajte sljedeći tekst polako i pažljivo, od početka do kraja, bez preskakanja:

Farmer ima sedamnaest ovaca. Sve osim devet uginu. Koliko ovaca farmer ima?

Zaustavite se ovdje. Ne čitajte dalje dok ne date odgovor. Zapišite ga mentalno ili na papiru. Jeste li sigurni u odgovor? Razmislite još jednom. Pročitajte zadatak ponovo, ovoga puta još pažljivije, i tek onda nastavite čitati.

Odgovor je devet. Farmer ima devet ovaca. Fraza “sve osim devet” znači da su sve ovce uginule osim devet, što znači da je devet ovaca preživjelo. Zvuči jednostavno kada se objasni, ali istraživanja provedena s ovim zadatkom pokazuju da ogromna većina ispitanika, bez obzira na obrazovanje ili dob, odmah odgovori s brojem osam. Mozak čuje “sedamnaest” i “minus” i automatski oduzima, jer je to obrazac koji je naučio prepoznavati. A upravo taj automatski obrazac je zamka.

Zašto naš mozak griješi na ovako jednostavnim zadacima

Odgovor leži u onome što nobelovac Daniel Kahneman naziva Sistemom 1 i Sistemom 2 mišljenja. Sistem 1 je brz, automatski i intuitivan. On obrađuje većinu svakodnevnih informacija bez da ih svjesno analiziramo. Sistem 2 je spor, pažljiv i analitički. On se uključuje kada svjesno odlučimo dublje razmisliti o nečemu.

Problem je što Sistem 1 ima previše samopouzdanja. Kada vidi obrazac koji prepoznaje, odmah daje odgovor i šalje signal Sistemu 2 da nema potrebe za daljnjom provjerom. U zadatku s ovcama, Sistem 1 prepoznaje obrazac oduzimanja i odmah izračuna što mu se čini logičnim, ne zaustavljajući se da pažljivo pročita što točno piše u zadatku.

Iznadprosječno inteligentni ljudi nisu imuni na ovu zamku, ali imaju razvijeniju sposobnost da primijete kada im Sistem 1 možda daje prebrz odgovor i da svjesno uključe Sistem 2 kako bi provjerili pretpostavku. Ta metakognitivna sposobnost, sposobnost razmišljanja o vlastitom razmišljanju, jedna je od temeljnih odlika visoke funkcionalne inteligencije.

Drugi zadatak: Možete li i ovaj riješiti bez greške

Evo još jednog zadatka iz iste serije testova. Opet, uzmite vremena i pročitajte pažljivo:

Doktor ima brata. Ali bratov otac nema sina. Kako je to moguće?

Zaustavite se. Razmislite. Pročitajte ponovo. Većina ljudi ostaje zbunjena jer automatski pretpostavljaju da je doktor muškarac. Kada uklonite tu pretpostavku, odgovor postaje odmah jasan. Doktor je žena. Ima brata. A bratov otac, koji je ujedno i njen otac, nema sina jer su njegova djeca kćeri.

Ova zamka funkcionira na principu nesvjesnih pretpostavki koje unosimo u čitanje teksta bez da smo svjesni da to radimo. Naš mozak popunjava praznine u informacijama na osnovu kulturnih i društvenih obrazaca koje je usvojio. I te pretpostavke, koliko god bile nesvjesne, direktno utječu na naše zaključivanje i na točnost naših odgovora.

Što rezultat govori o vama

Ako ste riješili oba zadatka točno bez čitanja odgovora unaprijed, nalazite se u onih pet posto koji su testove iz serije sedamdesetih prolazili bez greške. To nije samo statistička zanimljivost. To je pokazatelj nekoliko specifičnih kognitivnih osobina koje su dosledno povezane s visokom funkcionalnom inteligencijom.

Prva je metakognicija, sposobnost da pratite vlastiti misaoni proces i da prepoznate kada možda griješite. Druga je otpornost na kognitivne zamke, sposobnost da odolite brzim, intuitivnim odgovorima kada situacija zahtijeva pažljiviju analizu. Treća je fleksibilnost uma, sposobnost da napustite početnu pretpostavku kada nova informacija pokaže da ona nije točna.

Ako niste riješili točno, ne brinite. Ste u velikom i veoma dobrom društvu. Ove zadatke pogrešno rješavaju i profesori i doktori i inženjeri i svi drugi čiji mozgovi rade brzo i efikasno, možda čak i previše brzo za zamke koje su namjerno ugrađene upravo da uhvate brze umove.

Kako trenirati mozak da rješava ovakve zadatke bolje

Dobra vijest jest da su kognitivne sposobnosti koje ovakvi zadaci mjere podložne razvoju i treningu. Mozak je plastičan organ koji se mijenja i prilagođava na osnovu iskustava i navika kojima ga izlažemo. I postoje konkretne navike koje možda razvijaju upravo te sposobnosti pažnje, preciznosti i metakognitivne svjesnosti.

Čitanje dugih i kompleksnih tekstova koji zahtijevaju praćenje više niti istovremeno jedan je od najefikasnijih treninga za pažnju i analitičko mišljenje. Logičke zagonetke i šah razvijaju sposobnost planiranja i predviđanja posljedica. Meditacija i vježbe svjesnosti, koliko god to zvučalo nespojivo s kognitivnim treningom, pokazuju se izuzetno efikasnim u razvijanju metakognitivne svjesnosti i sposobnosti da primijetimo vlastite automatske obrasce mišljenja.

Ali možda je najvažnija od svih navika ona koja je ujedno i najjednostavnija. Navika da se zaustavite prije odgovora. Da pročitate još jednom. Da se pitate jeste li možda nešto pretpostavili a niste trebali. Ta jedna sekunda pauze između impulsa i odgovora, ta tiha provjera koja pita “jesam li siguran”, razlika je između pet posto koji prolaze bez greške i devedeset i pet posto koji s osmijehom priznaju da ih je zadatak o ovcama i doktoru uhvatio tamo gdje nisu očekivali.

Inteligencija nije brzina, inteligencija je preciznost

Ono što ovaj test iz sedamdesetih zapravo mjeri nije IQ u klasičnom smislu. Mjeri nešto mnogo praktičnije i mnogo relevantnije za svakodnevni život. Mjeri koliko dobro funkcioniramo u situacijama koje su osmišljene da nas zbune, da iskoriste naše navike i da aktiviraju naše automatske obrasce na načine koji nas vode do pogrešnih zaključaka.

A takvih situacija u stvarnom životu ima bezbroj. Svaki put kada donesemo brzu procjenu o osobi na osnovu prvog utiska, svaki put kada prihvatimo informaciju bez provjere jer se uklapa u ono što već vjerujemo, svaki put kada odgovorimo emocionalno a situacija zahtijeva analitički pristup, naš Sistem 1 preuzima kontrolu i vodi nas tamo gdje nam možda nije u interesu ići.

Znati za ovu dinamiku, prepoznati je u sebi i razviti naviku svjesnog usporavanja u ključnim momentima, to je možda najvažnija inteligentna stvar koju možemo naučiti. I za to vam ne treba test iz sedamdesetih. Treba vam samo volja da se u sljedećoj situaciji kada ste sigurni da znate odgovor zaustavite na trenutak i pitate se još jednom je li to zaista tako.