Zavirite u neobične bračne običaje ruskog plemena koje živi na -50°C

Pleme Nenci već decenijama uspješno odolijeva modernom načinu života, čuvajući svoju kulturu i bogatu tradiciju.

Na sjevernoj obali Sibira u Rusiji živi jedno veoma zanimljivo pleme – Nenci. Oni su uspjeli da se odupru modernizaciji i sačuvaju svoj drevni nomadski način života. Danas ih ima nešto više od 44.000, a ni temperature koje dosežu do -50 stepeni Celzijusa ne smetaju im. Njihov svakodnevni život fascinira mnoge, pa se s velikim interesovanjem upoznaju s ovim neobičnim narodom.

Pleme je podijeljeno na dvije velike grupe – Šumski Nenci i Tundra Nenci. Bez obzira na prostrane teritorije koje naseljavaju – od Bijelog mora pa sve do donjeg toka rijeke Jenisej, svi tundrski Nenci dijele zajedničku kulturu. Ovo pleme, koje neki nazivaju Samojedi ili Juraci, nastanilo se između poluostrva Kanin i Tajmir, dok je manji broj njih svoje mjesto pronašao u malim zajednicama poput Kolve.

Glavna osnova njihovog opstanka

Glavna osnova njihovog opstanka jeste lov i uzgoj irvasa. Irvasi im omogućavaju da tokom cijele godine prelaze velike udaljenosti, a masovni uzgoj započeo je još u 18. vijeku. Pored mesa irvasa, riba čini važan dio njihove ishrane.

Njihova vjerovanja su šamanistička i animistička, s velikim poštovanjem prema zemlji i prirodnim resursima. Tokom migracija, na svete saonice stavljaju predmete poput medvjeđe kože, vjerskih figura, novčića i drugih svetih simbola. Ovi predmeti se raspakuju samo u posebnim prilikama ili za vjerske rituale, poput žrtvovanja. Društvo im je organizirano po klanovima, a njihov šaman nosi naziv Tadibija.

Poslije ruske revolucije, kultura Nenca pretrpjela je značajne gubitke zbog sovjetske politike kolektivizacije. Sovjetska vlast pokušala je da ih prisili na stalno naseljavanje, a njihova djeca su odgajana u državnim internatima, što je značajno narušilo kulturni identitet. Najveći uticaj osjećao se u društvenoj ulozi muškaraca, koji su nekada čuvali irvase, dok su nakon preseljenja u sela, njihove uloge preuzimale žene. Poslovi koji su im nudili u selima smatrali su se ženskim poslovima, što je dovelo do gubitka muškog identiteta i čestog opijanja. Tradicionalna kultura Nenca bila je time ozbiljno narušena, a mnogi su izgubili maternji jezik i asimilirali se.

Ipak, iako su bili pogođeni kolektivizacijom, njihov način života nije trajno uništen. Na Jamalskom poluostrvu sovjetska politika imala je uticaj samo desetak godina. Nakon Staljinove smrti 1953. godine, tradicionalna ekonomija počela je da se oporavlja. Broj irvasa povećao se za 50% između 1950. i 1960. godine, a do 1980. godine taj broj se skoro udvostručio. Kroz naredne decenije, Nenci su uspjeli da polako povrate svoj tradicionalni nomadski način života.

Ipak, i danas se suočavaju s novim izazovima. Njihov opstanak u velikoj mjeri zavisi od ribolova i uzgoja irvasa, ali ova praksa je sve više ugrožena industrijskim razvojem, posebno naftnom industrijom.

Značaj irvasa za pleme

Nenci imaju poseban odnos s irvasima. Svaka porodica ima svog posebnog irvasa koji nije korišten za vuču saonica, već je poput kućnog ljubimca. Irvasi im omogućavaju preživljavanje – njihova koža koristi se za pravljenje domova, od krzna izrađuju odjeću i obuću, kosti koriste za pravljenje posuđa, a meso konzumiraju sirovo, kuvano ili smrznuto. Krv irvasa je cijenjena zbog bogatstva vitaminima, a pored toga konzumiraju i ribu, najčešće smrznutu.

Život u šatorima i svakodnevne navike

Njihovi domovi su šatori napravljeni od kostiju i kože, koje mogu sastaviti ili rastaviti za manje od dva sata. Zbog odlične izolacije od sobove kože, unutar šatora je toplo i ugodno čak i na veoma niskim temperaturama. Kada im zatreba voda, žene sakupljaju čist snijeg, tope ga na vatri i koriste za piće.

Nenci nemaju slobodne vikende, jer briga o irvasima i skupljanje hrane zahtijeva svakodnevni angažman. Odmor dolazi jednom godišnje, kada se organizuju trke saonica i zajednička druženja. Klimatske promjene im otežavaju svakodnevicu, jer se snijeg otapa brže nego prije, pa moraju prilagođavati rute kako bi irvasi imali dovoljno hrane. Irvasi imaju oštar njuh, kojim pronalaze lišajeve ispod snijega, a tragovi koje ostavljaju za sobom prilikom iskopavanja hrane pravi su prizori u snježnom pejzažu.

Pleme provodi i duga razdoblja u potpunom mraku, od novembra do januara, kada u najsevernijim područjima sunce uopšte ne izlazi. Debeli snježni slojevi dodatno otežavaju pronalazak hrane, a baterijske lampe olakšavaju im svakodnevicu.

Tradicionalni brakovi i svadbeni običaji

Brak među Nenecima najčešće se sklapao između predstavnika različitih klanova, uzimajući u obzir ekonomske faktore i kvalitete nevjeste, kao što su zdravlje, radne sposobnosti i vještine. Mladić bi zajedno s porodicom birao bračnog posrednika, a u nekim slučajevima posrednik bi bila i majka mladoženje.

Kada bi došli u kamp porodice djevojke, ukoliko bi otac prihvatio mladoženju, pregovarali bi o iznosu za miraz. Po postizanju dogovora, bračni posrednik bi ostavio štap u svetim saonicama, simbolizirajući dogovoreni brak. Kada bi porodica primila nekoliko irvasa kao avans, brak bi se smatrao ugovorenim, a datum vjenčanja određivao se prema dogovoru i spremnosti miraza.

Za mladu su pripreme za dan vjenčanja počinjale kupanjem i ritualnim čišćenjem dimom. Nakon toga, pravila joj se frizura: pletenice ukrašene nakitom, uz važan dodatak dugih lažnih kikica bile su uobičajena frizura nevjeste. Nenci nemaju posebnu svadbenu odjeću, pa mlada nosi svoju najotmjeniju i novu odjeću od najkvalitetnije kože. Također, mladoženja i njegovi rođaci oblače najbolju odjeću za dolazak u nevestin šator. Svadbeni argiš — karavan sastavljen od nekoliko jelenjih saonica koje idu jedna za drugom — mogao je biti dug i po cijeli kilometar.

Prvog dana svadbe

Prvog dana svadbe žrtvuje se jelen kako bi mladencima donio sreću. Nakon što primi uplatu za ulazak na vrata, nevjestina majka poziva sve goste da se posluže svježim jelenjim mesom. Vjeruje se da u toj gozbi sudjeluju i kućni te porodični duhovi sa svetih sanki. Potom se praznični stolovi postavljaju unutar šatora. Na njima se poslužuju sirovo i kuhano meso, riba i juha. Kad završi prvi svadbeni obrok, svi izlaze van kako bi sudjelovali u igrama i natjecanjima, dok se u šatoru priprema večera. Mladoj i mladoženji poslužuje se kuhano srce i jelenji jezik: ovo obredno jelo označava da sada imaju jedno srce i jedan jezik.

Sljedećeg jutra mlada prelazi u mladoženjin šator. Tada se izvodi ritual koji treba povećati šanse da nova porodica dobije dijete — malo dijete stavlja se u nevjestine saonice kako ženske saonice nikada ne bi ostale prazne. Svaka mlada dobiva miraz koji čini osnovu domaćinstva mlade porodice. Nevjeste iz imućnijih porodica od roditelja dobivaju šator i cijeli argiš od nekoliko jelenjih saonica.

Neizostavan dio nevestinog miraza je nova zavjesa za krevet, jer bračni život kod Nenca započinje upravo ispod te zavjese. To je jedina stvar koja odvaja bračni krevet od kreveta ostatka porodice.

U mladoženjinom logoru odvijaju se slični običaji kao i kod nevjeste: žrtvovanje jelena, gozba ispred šatora, večera u šatoru, a potom igre i natjecanja.

Po tradiciji Nenca, mladoženjina majka priprema krevet za netom vjenčani par. Krevet mladenaca odvojen je zavjesom iz nevestinog miraza. Kad se zavjesa spusti, to simbolizira da su mladoženja i mlada konačno postali muž i žena. Njihova prva bračna bliskost događa se drugog dana svadbe. To se smatra vrhuncem cijelog vjenčanja — trenutkom kada je mlada konačno prekinula veze s očevim klanom i stekla status udate žene u porodici svoga muža.