Ako često vičete na svoju djecu ili partnera zbog neke sitnice, ovaj tekst je za vas

Zamislite sasvim običan dan. Dijete je zaboravilo skloniti igračke. Partner je ostavio šolju na stolu iako ste ga već nekoliko puta zamolili da to ne radi. Telefon zvoni, večera još nije gotova, posao vas čeka i osjećate da vam glava puca od obaveza.

U tom trenutku dogodi se nešto sasvim bezazleno. Dovoljna je jedna sitnica i odjednom podignete glas mnogo više nego što ste planirali.

Nakon nekoliko minuta nastupi tišina. Dijete se povuče u svoju sobu. Partner više ništa ne govori. A vi ostanete sami sa osjećajem grižnje savjesti i pitanjem koje sebi postavljaju milioni ljudi:

“Zašto sam ovako reagovao zbog nečega što uopšte nije bilo toliko važno?”

Ako ste se barem jednom prepoznali u ovoj situaciji, niste jedini. Psiholozi ističu da većina ljudi ne viče zbog onoga što se upravo dogodilo. Mnogo češće vičemo zbog svega što se danima, sedmicama ili mjesecima skupljalo u nama.

Upravo zato povišen ton vrlo rijetko govori samo o osobi ispred nas. Često govori mnogo više o našem umoru, stresu, brigama i emocionalnom opterećenju koje nosimo.

Vikanje zbog sitnica ne znači da ste loš roditelj ili partner. Međutim, ako se često ponavlja, može biti znak da vam tijelo i um pokušavaju poručiti kako je vrijeme da zastanete i obratite pažnju na vlastite potrebe.

Zašto upravo najbliži ljudi dobiju našu najgoru verziju?

Ovo je pitanje koje mnoge muči.

Na poslu uspijemo ostati smireni pred zahtjevnim klijentom. Ljubazni smo prema nepoznatim ljudima u prodavnici. Strpljivo čekamo u redu.

A onda dođemo kući i planemo zbog mokrog peškira na krevetu ili prosutog soka.

Psiholozi objašnjavaju da se upravo kod ljudi kojima najviše vjerujemo osjećamo dovoljno sigurno da pokažemo emocije koje smo cijeli dan potiskivali.

To, naravno, ne znači da je takvo ponašanje ispravno, ali pomaže objasniti zašto se ono najčešće događa upravo u porodici.

Jedna mala scena koju će mnogi prepoznati

Majka se vraća s posla umorna nakon napornog dana. Razmišljala je o računima, sastancima i obavezama koje je čekaju sutra.

Kada uđe u stan, dijete slučajno prospe čašu soka po stolu.

Objektivno gledano, riječ je o sitnici koja se može obrisati za nekoliko sekundi.

Ipak, majka povisi glas mnogo više nego što situacija zahtijeva.

Kasnije, dok dijete spava, razmišlja kako nije vikala zbog soka. Vikala je zbog svega što je nosila u sebi cijelog dana.

Takve situacije događaju se mnogo češće nego što ljudi žele priznati.

Stres mijenja način na koji reagujemo

Kada smo pod dugotrajnim stresom, naš mozak stalno je u stanju pripravnosti. Tada mnogo lakše reagujemo impulsivno i teže kontrolišemo emocije.

Zbog toga nas sitnice koje bismo inače potpuno ignorisali odjednom mogu izbaciti iz ravnoteže.

Nedostatak sna, finansijski problemi, poslovni pritisci ili briga za zdravlje često dodatno povećavaju osjetljivost na svakodnevne situacije.

Drugim riječima, problem nije igračka na podu ili neoprana šolja. Problem je što je naša emocionalna “čaša” već odavno puna.

Djeca ne čuju samo riječi

Roditelji često vjeruju da će dijete zaboraviti trenutak kada su povisili glas. Međutim, stručnjaci za razvoj djece ističu da mališani mnogo više pamte emociju nego same riječi.

Kada odrasla osoba viče, dijete često ne razmišlja o tome šta je pogriješilo. Ono razmišlja da li je sigurno i da li je razočaralo osobu koju najviše voli.

To ne znači da roditelji nikada ne smiju pokazati ljutnju. Emocije su prirodan dio života. Razlika je u tome da li emocija upravlja nama ili mi upravljamo njome.

Partner često ne čuje ono što želite reći

Slična situacija događa se i u partnerskim odnosima.

Kada razgovor preraste u vikanje, druga osoba vrlo brzo prestane slušati sadržaj poruke. Umjesto toga, fokusira se na ton, osjećaj napada ili potrebu da se odbrani.

Zbog toga mnoge svađe završe tako da se partneri više ni ne sjećaju zbog čega su počele.

Ostane samo osjećaj povrijeđenosti.

Kako prepoznati da vam je potreban predah?

Postoje znakovi koje mnogi zanemare.

• Sitnice vas nerviraju mnogo više nego ranije.
• Često osjećate da nemate strpljenja.
• Brzo planete, a još brže se pokajete.
• Teško zaspite ili se budite umorni.
• Imate osjećaj da ste stalno pod pritiskom.
• Nemate vremena samo za sebe.

Ako se prepoznajete u većini ovih situacija, možda nije vrijeme da mijenjate druge ljude. Možda je vrijeme da više pažnje posvetite sebi.

Jedna navika može promijeniti tok cijelog dana

Psiholozi često savjetuju jednostavnu tehniku kada osjetite da ćete planuti.

Prije nego što odgovorite, zastanite nekoliko sekundi.

Duboko udahnite.

Zapitajte se:

“Da li reagujem na ovu situaciju ili na sve ono što sam danas proživio?”

To kratko pitanje ponekad napravi veću razliku nego deset savjeta o kontroli emocija.

Ne tražite savršenstvo

Ne postoji roditelj koji nikada nije povisio glas.

Ne postoji partner koji nikada nije rekao nešto zbog čega se kasnije pokajao.

Razlika nije u tome da li ćemo pogriješiti. Razlika je u tome šta ćemo uraditi nakon greške.

Iskreno izvinjenje, razgovor i spremnost da radimo na sebi često znače mnogo više nego pokušaj da glumimo savršenstvo.

Briga o sebi nije sebičnost

Mnogi roditelji i partneri osjećaju grižnju savjesti kada izdvoje vrijeme samo za sebe.

Međutim, teško je biti smiren, strpljiv i pun razumijevanja ako smo mjesecima iscrpljeni.

Ponekad je pola sata šetnje, dobra knjiga, razgovor s prijateljem ili dovoljno sna najbolja investicija u odnos s porodicom.

Kada smo emocionalno odmorniji, mnogo lakše reagujemo mirno i u situacijama koje su nas ranije izbacivale iz takta.

Najvažnije nije da nikada ne povisite glas

Život donosi stres, umor i nepredviđene situacije. Nemoguće je uvijek reagovati savršeno.

Ono što zaista pravi razliku jeste spremnost da razumijemo vlastite emocije prije nego što ih usmjerimo prema ljudima koje najviše volimo.

Sljedeći put kada osjetite da vas jedna sitnica izbacuje iz ravnoteže, pokušajte zastati samo nekoliko sekundi. Možda ćete tada shvatiti da pravi razlog vaše ljutnje uopšte nije ono što se upravo dogodilo.

Ponekad najveći poklon koji možemo dati svojoj djeci, partneru, ali i sebi, nije savršen odgovor nego trenutak mira prije nego što izgovorimo riječi koje kasnije poželimo vratiti.