SVI MISLE DA JE SRETNA JER IMA MUŽA, DJECU I LIJEP DOM: Zašto se neke žene osjećaju usamljeno i kada naizgled imaju sve

Izvana njen život može izgledati upravo onako kako mnogi zamišljaju sreću. Ima partnera, djecu, uređen dom, posao i porodične fotografije na kojima svi izgledaju zadovoljno.

Ipak, kada ostane sama sa sobom, može osjećati nešto što je teško objasniti ljudima oko nje – usamljenost.

Prva reakcija okoline često je čuđenje.

„Kako možeš biti usamljena kada imaš porodicu?“

Problem je što samoća i usamljenost nisu isto. Čovjek može biti fizički sam i osjećati se ispunjeno. Isto tako može živjeti s nekoliko ljudi i imati osjećaj da ga niko zaista ne poznaje, ne pita kako je ili ne vidi ono što se događa ispod svakodnevnih obaveza.

Može biti potrebna svima, ali ne i istinski viđena

U mnogim porodicama jedna osoba postane centar organizacije svakodnevnog života.

Zna kada djeca imaju obaveze, šta nedostaje u kući, ko treba otići ljekaru, koji račun treba platiti i šta se mora završiti do kraja sedmice.

Drugi je trebaju.

Ali biti potreban nije potpuno isto što i biti viđen.

Ako su svi razgovori povezani s obavezama, žena može početi osjećati da je ljudima oko nje važnija funkcija koju obavlja nego ono što ona misli, osjeća i želi.

Partneri mogu postati odličan tim, a prestati biti bliski

Dug brak često zahtijeva mnogo praktičnog partnerstva.

Ko će pokupiti dijete? Ko ide u prodavnicu? Kada se plaća rata? Šta ćemo za vikend?

Sve može funkcionisati gotovo savršeno.

Ali kada je posljednji put razgovor trajao pola sata, a da nije bio o djeci, poslu, računima ili problemima?

Emocionalna bliskost ne održava se automatski zato što dvoje ljudi dijele adresu.

Potrebno je interesovanje za unutrašnji svijet druge osobe – šta je raduje, čega se plaši, šta je umara i o čemu trenutno razmišlja.

Žena ponekad izgubi život koji je postojao izvan porodice

Prije braka i djece možda je redovno izlazila s prijateljicama, trenirala, čitala, putovala ili imala hobi koji joj je bio važan.

A onda su počele obaveze.

Nije rekla: „Od danas odustajem od svega što je moje.“

Samo je mnogo puta rekla: „Ne mogu ove sedmice.“

Godinama kasnije može primijetiti da su se prijateljstva prorijedila, hobiji nestali, a gotovo svaka uloga koju ima vezana je za nekog drugog.

Biti supruga i majka može biti duboko ispunjavajuće, ali to ne znači da čovjek prestaje imati potrebu za dijelom života koji pripada samo njemu.

Može osjećati da nema pravo biti nezadovoljna

Ovo može dodatno otežati problem.

Žena pogleda svoj život i pomisli: „Imam porodicu i krov nad glavom. Šta meni nedostaje?“

Onda se zbog vlastite usamljenosti počne osjećati nezahvalno.

Ali zahvalnost i nezadovoljena emocionalna potreba mogu postojati istovremeno.

Možete voljeti svoju porodicu i istovremeno osjećati da vam nedostaje razgovor, prijateljstvo, nježnost ili osjećaj vlastitog identiteta.

Nekada problem nije brak nego nedostatak drugih odnosa

Od partnera se danas često očekuje da bude najbolji prijatelj, najveća podrška, sagovornik i osoba za gotovo sve društvene potrebe.

To je veliki teret za jedan odnos.

Ponekad usamljenoj ženi ne treba dramatična promjena braka.

Možda joj nedostaje prijateljica s kojom će popiti kafu, aktivnost kojoj pripada ili kontakt s ljudima koji je poznaju izvan porodične uloge.

Širi društveni život ne ugrožava dobar brak. Često ga rasterećuje.

Kako prepoznati šta zapravo nedostaje?

Umjesto općeg pitanja „Zašto nisam sretna?“, korisnije je biti konkretniji.

Nedostaje li razgovor s partnerom? Vrijeme bez obaveza? Prijateljstva? Nježnost? Više pomoći u kući? Posao ili hobi koji daje osjećaj vlastitog napretka?

Kada osjećaj dobije preciznije ime, lakše je pronaći i prvi korak.

Ako usamljenost traje dugo i prati je izražen gubitak interesa za stvari koje su ranije donosile zadovoljstvo, ozbiljne promjene sna, raspoloženja ili svakodnevnog funkcionisanja, korisno je razgovarati sa stručnom osobom.

Najusamljenija osoba u kući nije uvijek ona koja provodi najviše vremena sama. Ponekad je to upravo ona oko koje se svi okupljaju, ali koju dugo niko nije pitao kako je – i ostao dovoljno dugo da zaista čuje odgovor.