Neočekivano otkrivena istina o sudbini tijela žrtava Titanika: Šokantna priča koja je dugo ostala skrivena

U strašnoj noći 1912. godine, 1517 ljudi je izgubilo svoje živote, a najveću šansu za preživljavanje su imali privilegirani putnici prvog razreda, njih 63 posto je spašeno.

Prošlo je više od jednog stoljeća od tragičnog potonuća Titanica, no na tom prokletom brodu, o kojem mnogi govore, ponovno se odvija nova katastrofa.

Naime, podmornica s turistima koji su došli razgledati olupinu je nestala. Još uvijek se traga za njom, a nesigurno je koliko ljudi je unutra i koliko imaju preostalog kisika.

Svi smo upoznati s tužnim događajem koji je zadesio Titanica u noći između 14. i 15. aprila 1912. godine. Brod je potonuo 740 kilometara udaljen od kopna, a sat i pol nakon ponoći stigao je prvi spasilački brod koji je tražio znakove života među mrtvim putnicima.

Temperatura vode tada je iznosila 2,2 Celzijusa, što znači da ljudsko tijelo može preživjeti samo oko 15 minuta. Život je izgubilo 1517 osoba, pri čemu su putnici prvog razreda imali najveće izglede za preživljavanje – njih 63 posto je spašeno. Titanic je imao samo 20 spašavajućih čamaca koji su mogli primiti ukupno oko 1100 putnika, što je samo polovica broja onih koji su bili na brodu te kobne noći. Međutim, to je bilo u skladu s tadašnjim pravnim propisima i smatrano dovoljnim.

Unatoč tome, samo 700 putnika je uspjelo ući u spašavajuće čamce. Većina čamaca je napustila brod s manje putnika nego što su mogli primiti, a gotovo svi su imali slobodna mjesta, prema izvješću 24.sata.hr.

No, šta se dogodilo s tijelima?

Istina o sudbini tijela ostaje skrivena u tajnim telegramima, čiji autori nisu predviđali da će ikada ugledati svjetlost dana. Ti telegrami otkrivaju da je kapetan jednog od spasilačkih brodova, Mackay-Bennet, želio izvući sve tijela iz mora. Međutim, brzo su shvatili da je njihov brod premalen za 334 tijela koja su pronašli. Stoga su donijeli kontroverznu odluku – odbaciti tijela putnika trećeg razreda, koji su bili najsiromašniji, kako bi osigurali dovoljno prostora za one iz prvog i drugog razreda.

Na brodu su vladala uvjerenja da posada zaslužuje pravo na dostojanstveno ukop. Od ukupno 334 pronađena tijela, preko stotinu je izbačeno s broda i nikada više nije pronađeno u prostranstvima Atlantskog oceana. Istina o tome što se zapravo dogodilo dugo je skrivena u tajnim telegramima koji su kasnije otkriveni u povjerljivim arhivima.

Siromašni ostaju na površini

U jednom od tih telegrama, kapetan je zapisao: “Moramo bezuvjetno spasiti sva tijela koja mogu stati u spašavajući čamac.” Međutim, odgovor s broda Mackay-Bennet bio je sljedeći: “Napravili smo detaljan popis novca i dragocjenosti koje su pronađene uz tijela. Možda bi bilo bolje da sva tijela budu pokopana u moru, osim ako obitelji nemaju posebne želje za zadržavanjem.” Nakon kratke prepiske, dogovoreno je da će tijela siromašnijih žrtava biti izbačena, dok će ostaci bogatijih biti vraćeni njihovim obiteljima.

Užas pet dana kasnije

Pet dana kasnije, kada se brod SS Bremen, koji je plovio iz Njemačke prema Americi, približio mjestu tragedije, putnici su započeli vrisak. Bremen se pridružio brodu Carpathia, a njihov je zadatak bio prikupiti preostale ostatke tijela koja su mogla biti pronađena. U daljini su vidjeli bijele mrlje koje su zapravo bile smrznuta tijela mrtvih osoba koje su još uvijek nosile spašavajuće prsluke.

Danima nakon potonuća, cijelo područje pretvorilo se u ogromno groblje pod vodom, obavijeno gustom maglom, uz zvuk udarajućih valova, smrznutim tijelima i riječima svećenika koji su ih ispratili.

“Vidjeli smo ženu u spavaćici s bebom stisnutom uz sebe”, svjedočila je Joanna Stunke, putnica s broda Bremen. “Bilo je i tijela žena koje su čvrsto grlile čupave pse koji su izgledali kao sveti Bernardin. Neki su bili odjeveni za večeru i ples, a neki su nosili pidžame i spavaćice. Jedna žena je imala spašavajući prsluk i držala je dvoje djece u naručju.” Posada je opisala cijelu scenu kao “hladnu, vlažnu, tužnu i nepodnošljivu”. Do kraja aprila, kombinacija soli i sunca počela je izjedati pojaseve spašavajućih prsluka, a tijela su polako tonula u dubine oceana. Međutim, u lipnju iste godine, dva tijela su se iznenada pojavila kako plutaju u oceanu. Bila su to tijela brodskog konobara i radnika iz kuhinje, koja su preživjela strašnu tragediju Titanica samo kako bi se suočila s okrutnim zavodljivostima Atlantika. Njihov iznenadni pronalazak izazvao je mješavinu osjećaja – olakšanje zbog pronađenih tijela, ali i duboku tugu zbog svega što su ti pojedinci prošli i izgubili. Njihovi ostaci su dostojanstveno preneseni na obalu, gdje su pronašli svoj mir i zauvijek ostali kao simbol hrabrosti i tragičnosti Titanica.