Zna se tačno po godinama koliko puta treba da imate odnose prema vašim godinama, radite li po pravilu

Koliko bi često partneri trebali imati trenutke intimne bliskosti? Jednom sedmično, nekoliko puta mjesečno ili mnogo češće?

To je jedno od pitanja na koje ljudi često pokušavaju pronaći precizan odgovor. Posebno kada počnu upoređivati vlastitu vezu s pričama prijatelja, iskustvima drugih ljudi ili slikom „idealnog odnosa“ koju stvaraju filmovi i društvene mreže.

Međutim, istraživanja pokazuju nešto mnogo zanimljivije od jednostavne brojke.

Učestalost partnerske bliskosti zaista se mijenja s godinama, ali ne postoji broj koji bi svaki par određene dobi morao ostvariti. Postoje prosjeci i određeni obrasci koji se mogu pratiti kroz različite životne periode, ali oni opisuju šta ljudi najčešće rade, a ne koliko bi neko „trebao“.

Na učestalost mogu uticati godine, dužina veze, posao, stres, zdravstveno stanje, djeca, svakodnevne obaveze, ali i jednostavno različite potrebe partnera.

Ipak, kada se rezultati velikih istraživanja prevedu na mjesece, brojke mogu biti prilično iznenađujuće.

Od 20 do 29 godina: približno 6 do 7 puta mjesečno

U velikim istraživanjima odraslih osoba mlađi ispitanici uglavnom prijavljuju veću učestalost partnerske bliskosti nego starije dobne skupine.

Kod osoba u dvadesetim godinama pojedine analize dolazile su do prosjeka od približno 80 puta tokom godine.

Kada se ta brojka podijeli na dvanaest mjeseci, dobije se otprilike šest do sedam puta mjesečno.

Ali već ovdje treba napraviti važnu razliku.

To nije preporuka.

Osoba u dvadesetim može imati mnogo češću bliskost i biti potpuno zadovoljna, dok drugi par može imati mnogo rjeđe trenutke i također ne osjećati nikakav problem.

Prosjek predstavlja veliki broj različitih ljudi, od onih u novim vezama do osoba koje trenutno uopšte nemaju partnera.

U tridesetim se svakodnevica počinje ozbiljno mijenjati

Tridesete su zanimljiv period jer se kod mnogih ljudi promijeni mnogo više od samih godina.

Karijera postaje zahtjevnija. Neki ljudi dobiju djecu. Dolaze krediti, kućne obaveze, manje slobodnog vremena i mnogo više planiranja svakodnevnog života.

Zbog toga se i učestalost bliskih trenutaka kod mnogih parova postepeno smanjuje.

To ne mora govoriti da postoji manjak privlačnosti ili da je odnos postao lošiji.

Ponekad partneri koji su nekada imali cijeli vikend samo za sebe sada imaju nekoliko sati između posla, dječijih obaveza i svega što treba završiti prije ponedjeljka.

Upravo zato same godine ne objašnjavaju cijelu priču.

Od 35 do 44 godine broj može pasti na nekoliko puta mjesečno

Velika populacijska istraživanja pokazala su da se kod osoba između 35. i 44. godine učestalost može spustiti na svega nekoliko puta mjesečno.

U nekim istraživanjima tipične vrijednosti kretale su se približno oko dva do tri puta tokom mjeseca.

To je prilično daleko od popularne predstave prema kojoj svaki zadovoljan par mora imati bliskost nekoliko puta sedmično.

Upravo zbog toga poređenje s drugim ljudima može napraviti nepotreban pritisak.

Čovjek može vjerovati da je njegova veza neobična samo zato što pretpostavlja da svi oko njega imaju mnogo češće intimne trenutke.

Stvarni podaci pokazuju mnogo veću raznolikost.

U četrdesetim postaje važnije drugo pitanje

Negdje u ovom životnom periodu broj sam po sebi postaje sve manje koristan.

Mnogo važnije postaje pitanje jesu li oba partnera zadovoljna.

Zamislimo dva para koji imaju bliske trenutke tri puta mjesečno.

U prvom paru to odgovara i jednom i drugom partneru. Zadovoljni su, osjećaju povezanost i niko nema osjećaj da mu nešto ozbiljno nedostaje.

U drugom paru jedna osoba želi bliskost nekoliko puta sedmično, dok drugoj odgovara jednom mjesečno.

Broj je sličan, ali iskustvo veze potpuno je drugačije.

Problem zato često nije učestalost sama po sebi, nego razlika između potreba dvije osobe.

Šta se događa poslije 50. godine?

Poslije pedesete učestalost u prosjeku nastavlja opadati, ali bilo bi potpuno pogrešno zaključiti da bliskost tada prestaje biti važan dio partnerskog života.

U ovom periodu pojavljuje se mnogo novih faktora.

Mijenja se zdravstveno stanje. Kod nekih osoba dolaze hormonalne promjene. Neki lijekovi mogu uticati na želju. Važna postaje i činjenica da su mnogi partneri tada zajedno već dvadeset ili trideset godina.

Par koji je zajedno tri decenije teško je direktno porediti s parom koji je tek započeo vezu.

Zbog toga ne postoji medicinski ili psihološki minimum koji bi propisivao koliko bliskih trenutaka moraju imati ljudi poslije pedesete kako bi njihov odnos bio „normalan“.

U šezdesetim: približno 1 do 2 puta mjesečno kod dijela parova

U velikim istraživanjima ljudi u šezdesetim godinama prijavljivali su znatno manju prosječnu učestalost nego osobe u dvadesetim.

Neke analize pokazivale su prosjek od približno 20 puta godišnje, što bi bilo između jednog i dva puta mjesečno.

Ali ni ta brojka ne govori cijelu priču.

Postoje parovi u šezdesetim i sedamdesetim koji imaju mnogo češću bliskost, kao i mlađi parovi kojima potpuno odgovara da je imaju rjeđe.

Godine zato nisu prekidač koji u određenom trenutku jednostavno isključi potrebu za blizinom partnera.

Jednom sedmično se često spominje, ali nije nikakva magična formula

Možda ste ranije čuli tvrdnju da bi parovi trebali imati bliske trenutke najmanje jednom sedmično.

Ta ideja dijelom dolazi iz istraživanja koja su pronašla povezanost između učestalije partnerske bliskosti i osjećaja zadovoljstva.

Međutim, zanimljivo je da veća učestalost nakon određene tačke nije nužno bila povezana s proporcionalno većim osjećajem sreće.

Drugim riječima, ako je jedan par zadovoljan jednom sedmično, četiri puta sedmično ga neće automatski učiniti četiri puta sretnijim.

I upravo je to problem sa pokušajem pronalaska „idealne“ brojke.

Odnosi ne funkcionišu kao matematička formula.

Najveća greška je pretvoriti prosjek u obavezu

Zamislite osobu od 40 godina koja pročita da ljudi njenih godina imaju određeni broj bliskih trenutaka mjesečno.

Pogleda vlastitu vezu i shvati da je broj manji.

Odjednom se pojavljuje pitanje: „Imamo li mi problem?“

Možda nemaju nikakav problem.

Ako su oba partnera zadovoljna, osjećaju nježnost, privlačnost i povezanost, činjenica da se ne uklapaju u statistički prosjek sama po sebi ne znači ništa zabrinjavajuće.

Isto vrijedi u suprotnom smjeru.

Par može biti znatno iznad prosjeka, a imati ozbiljne probleme s povjerenjem, komunikacijom ili emocionalnom povezanošću.

Broj nije ocjena kvaliteta veze.

Važnije je koliko želite nego koliko imate

Upravo se ovdje nalazi mnogo korisnije pitanje.

Ne: „Koliko puta drugi ljudi to rade?“

Nego: „Odgovara li nama ovo što imamo?“

Ako je odgovor da, statistika je samo zanimljivost.

Ako jedan partner već dugo osjeća da mu nedostaje bliskosti, dok drugi nije svjestan da postoji problem, tada razgovor može biti mnogo korisniji od bilo kojeg prosjeka.

Partneri ne moraju imati potpuno jednake potrebe. U dugim odnosima razlike su sasvim moguće.

Važno je da mogu razgovarati o njima bez osjećaja pritiska, srama ili međusobnog optuživanja.

Da li se uklapate u prosjek?

Ako sve svedemo na okvirne podatke iz velikih istraživanja, dobija se jednostavna slika.

U dvadesetim godinama prosjek u pojedinim analizama može biti približno šest do sedam puta mjesečno.

Tokom tridesetih učestalost najčešće postepeno opada.

U dobi između 35 i 44 godine kod dijela populacije tipične vrijednosti mogu biti oko dva do tri puta mjesečno.

U šezdesetim godinama neke analize dolaze do približno jednog do dva puta mjesečno.

Ali to nisu preporučene vrijednosti i ne predstavljaju raspored koji treba slijediti.

Ne postoji naučno pravilo prema kojem osoba sa 28, 43 ili 62 godine mora imati određeni broj bliskih trenutaka da bi njena veza bila zdrava.

Godine mijenjaju prosjek, ali ne određuju kvalitet veze

Možda je najkorisniji zaključak ovih istraživanja upravo to da ne postoji jedna „normalna“ brojka koja vrijedi za sve.

Učestalost se u prosjeku smanjuje s godinama, ali iza tog pada nalaze se potpuno različite životne priče.

Neko je iscrpljen zbog posla. Neko odgaja malu djecu. Neko je u novoj vezi. Drugi je s istom osobom trideset godina. Neko prolazi kroz zdravstvene promjene, dok drugi jednostavno ima manju potrebu za čestim intimnim trenucima.

Zato se možda ne trebate pitati uklapate li se u tuđu statistiku, nego odgovara li vaš ritam vama i osobi s kojom ste. Prosjeci pokazuju da se učestalost s godinama najčešće smanjuje, ali kvalitet partnerske veze ne može se izračunati kalendarom. Ako se oba partnera osjećaju zadovoljno, povezano i mogu otvoreno razgovarati o svojim potrebama, mnogo je manje važno radi li se o jednom, tri ili sedam puta mjesečno.