Najstarije kćerke često odrastaju drugačije od ostale djece: Psiholozi objašnjavaju zašto

„Ti si starija, ti bi trebala znati bolje.“

Ovu rečenicu mnoge najstarije kćerke čuju mnogo prije nego što su zaista dovoljno odrasle da bi trebale znati bolje.

Od njih se često očekuje da budu primjer mlađoj djeci, da pomognu roditeljima, pripaze brata ili sestru, budu odgovorne i prve shvate kada nešto u porodici nije kako treba. Ponekad se te obaveze uvode toliko postepeno da ih niko ni ne doživljava kao nešto posebno.

Tek mnogo kasnije neke žene primijete obrazac: navikle su biti one koje organizuju, pomažu, razmišljaju unaprijed i preuzimaju odgovornost čak i kada ih niko nije direktno zamolio.

Na društvenim mrežama za to se posljednjih godina često koristi izraz „sindrom najstarije kćerke“. Ipak, važno je odmah napraviti razliku – to nije službena psihološka dijagnoza.

Postoje, međutim, stvarni porodični obrasci koji mogu objasniti zašto iskustvo najstarije kćerke u pojedinim porodicama može izgledati drugačije od iskustva njene mlađe braće i sestara.

Samo mjesto među braćom i sestrama ne određuje kakva ćete osoba postati

Ideja da su prvorođena djeca po pravilu odgovornija, najmlađa razmaženija, a srednja zanemarena veoma je popularna. Naučna slika je ipak mnogo složenija.

Velika istraživanja o redoslijedu rođenja nisu pronašla uvjerljive dokaze da samo to što je neko prvo, drugo ili treće dijete određuje njegove osnovne osobine ličnosti.

Drugim riječima, žena neće automatski postati perfekcionista, organizator ili osoba koja brine o svima samo zato što je najstarija kćerka.

Mnogo je važnije šta se od nje očekivalo dok je odrastala.

Dvoje prvorođene djece mogu zato imati potpuno različita iskustva. Jedno je moglo odrastati bez posebnih obaveza, dok je drugo već veoma rano pomagalo oko mlađe djece, kućnih poslova i porodičnih problema.

Najstarije dijete prvo prolazi kroz roditeljska očekivanja

Kada se rodi prvo dijete, i roditelji se prvi put nalaze u toj ulozi.

Prvi odlazak u vrtić, prvi školski problem, prve ocjene, prvi izlazak bez roditelja – sve je novo i djetetu i roditeljima. Zbog toga pravila prema prvom djetetu ponekad mogu biti strožija ili praćena većom pažnjom.

Kada nekoliko godina kasnije isto iskustvo prolazi mlađe dijete, roditelji već znaju šta mogu očekivati. Ono što je kod prvog djeteta izgledalo kao velika stvar kod drugog može djelovati mnogo manje dramatično.

Zato se u istoj porodici ponekad može čuti:

„Meni to nikada nisu dopuštali u tim godinama.“

I vrlo je moguće da se starije dijete toga sasvim tačno sjeća.

Kada dođu mlađa djeca, uloga se može promijeniti

Dolaskom mlađeg brata ili sestre najstarije dijete više nije samo dijete. U nekim porodicama postaje i mali pomagač.

„Pripazi ga samo nekoliko minuta.“

„Pomozi sestri oko zadaće.“

„Ti si velika, možeš sama.“

„Pusti nju, ona je još mala.“

Svaka od ovih situacija pojedinačno može biti sasvim normalan dio porodičnog života. Pomaganje među braćom i sestrama može razvijati bliskost, samostalnost i osjećaj odgovornosti.

Međutim, postoji velika razlika između povremenog pomaganja i situacije u kojoj dijete redovno preuzima obaveze koje bi trebale pripadati odraslima.

Kćerke ponekad dobijaju drugačiju vrstu odgovornosti

Tu se redoslijed rođenja može spojiti s još jednim faktorom – očekivanjima koja porodica i društvo imaju od djevojčica.

Istraživanja porodične brige pokazuju da se odgovornost za pomaganje i njegu unutar porodice često ne raspoređuje potpuno jednako između muškaraca i žena. Djevojke i žene u brojnim sredinama češće preuzimaju određene oblike brige o drugim članovima porodice.

Slični obrasci mogu se pojaviti još tokom odrastanja. Istraživanja brige adolescenata o mlađoj braći i sestrama pokazala su, primjerice, razlike u vrsti zadataka koje dječaci i djevojčice preuzimaju.

Ako je djevojčica istovremeno i najstarije dijete, dvije poruke mogu se spojiti u jednu:

„Ti si starija“ i „ti ćeš pomoći“.

Upravo tu iskustvo najstarije kćerke u nekim porodicama postaje posebno.

Problem nastaje kada dijete postane „drugi roditelj“

U psihologiji postoji pojam parentifikacija. Odnosi se na situacije u kojima dijete preuzima uloge i odgovornosti koje su neprikladne njegovoj dobi i koje bi prvenstveno trebale pripadati odraslima.

To ne znači da je svako dijete koje opere suđe ili pričuva mlađeg brata parentificirano.

Problem nastaje kada odgovornost postane pretjerana i trajna.

Dijete može početi osjećati da mora održavati mir u kući, smirivati roditelja, rješavati probleme mlađe djece ili neprestano biti „razumno“ kako odraslima ne bi stvaralo dodatne probleme.

Tada ono ne uči samo odgovornost. Može naučiti i da su potrebe drugih uvijek važnije od njegovih.

„Ti si jaka“ može postati uloga iz koje je teško izaći

Dijete koje redovno dobija pohvale zato što je ozbiljno, odgovorno i samostalno može početi graditi sliku o sebi upravo oko tih osobina.

To samo po sebi nije loše.

Odgovornost, pouzdanost i sposobnost brige o drugim ljudima mogu biti velike životne prednosti.

Ali problem može nastati ako osoba počne vjerovati da vrijedi samo kada je korisna drugima.

Tada joj u odrasloj dobi može biti neobično teško reći:

„Ne mogu.“

„Treba mi pomoć.“

„Neko drugi neka ovo riješi.“

Za osobu koja je cijelo djetinjstvo bila „ona koja se snalazi“, primanje pomoći ponekad može biti mnogo teže nego njeno pružanje.

Može se pojaviti osjećaj odgovornosti za raspoloženje cijele porodice

Neke najstarije kćerke ne preuzimaju samo praktične obaveze.

One postanu osobe koje primjećuju da je majka zabrinuta, da je otac nervozan, da se brat povukao ili da će u kući uskoro izbiti svađa.

Počinju pratiti emocionalnu atmosferu i pokušavati spriječiti probleme prije nego što nastanu.

Takva osjetljivost prema drugim ljudima kasnije može izgledati kao izrazita empatija i sposobnost organizacije.

Ali ako osoba stalno osjeća da mora paziti kako se svi oko nje osjećaju, to može biti iscrpljujuće.

Tu postoji važna granica: razumjeti tuđe emocije nije isto što i biti odgovoran za njih.

Nisu sve najstarije kćerke imale ovakvo djetinjstvo

Najveća greška bila bi pretvoriti popularnu priču o najstarijim kćerkama u novo pravilo.

Neke najstarije kćerke nisu morale brinuti ni o kome. Neke su odrasle uz roditelje koji su vrlo jasno razdvajali dječije i roditeljske obaveze. U drugim porodicama najveću odgovornost možda je imao najstariji sin, srednje dijete ili ono dijete koje je jednostavno bilo najspremnije pomoći.

Ni naučna istraživanja ne podržavaju ideju da redoslijed rođenja sam po sebi određuje nečiju ličnost.

Zato mnogo bolje pitanje nije:

„Jesam li ovakva zato što sam najstarija kćerka?“

nego:

„Kakvu sam ulogu imala u svojoj porodici dok sam odrastala?“

Odgovor na to pitanje često govori mnogo više.

Odgovornost može biti snaga, sve dok nije jedini način života

Najstarija kćerka koja je rano naučila organizovati, pomagati i voditi računa o drugim ljudima može iz tih iskustava ponijeti mnogo dobrih osobina.

Ali odrastanje također znači shvatiti da više ne mora uvijek biti osoba koja sve drži pod kontrolom.

Ne mora riješiti svaki porodični problem. Ne mora uvijek prva ponuditi pomoć. Ne mora znati šta svima treba prije nego što oni sami to kažu.

Ponekad najveća promjena za osobu koja je godinama bila „odgovorna“ nije naučiti kako učiniti još više.

Već shvatiti da smije ponekad prepustiti nešto drugima.