Proizvođači bijele tehnike namjerno kriju OVU tajnu: Zašto se moderni frižideri i veš mašine kvare poslije tačno 5 godina rada

„Nekada je frižider trajao 20 godina, a danas čim prođe garancija – pokvari se.“

Ovu rečenicu vjerovatno ste čuli više puta. Kada veš mašina, frižider ili mašina za suđe otkažu nakon nekoliko godina, lako je zaključiti da je proizvođač uređaj namjerno napravio tako da traje što kraće.

Na internetu se čak često tvrdi da moderna bijela tehnika ima neku vrstu skrivenog „roka trajanja“ od pet godina, nakon kojeg počinju kvarovi i kupac mora ponovo u prodavnicu.

Stvarnost je ipak složenija.

Ne postoje pouzdani dokazi da moderni frižideri i veš mašine imaju tajni mehanizam koji ih namjerno pokvari nakon tačno pet godina. Ali postoje vrlo stvarni razlozi zbog kojih danas popravka uređaja može postati neisplativa mnogo prije nego što potrošač očekuje.

Prvo iznenađenje: Prosječan veliki kućanski uređaj ipak ne traje samo pet godina

Podaci Evropske agencije za okoliš pokazuju da je prosječan životni vijek velikih kućanskih aparata u Evropi posljednjih godina bio znatno duži od pet godina.

U ovu grupu spadaju frižideri, veš mašine, sušilice i mašine za suđe.

Prema podacima za 2023. godinu, prosječan životni vijek velikih kućanskih uređaja iznosio je oko 12 i po godina.

Dakle, tvrdnja da se bijela tehnika „programira“ da prestane raditi nakon pet godina jednostavno ne odgovara prosjeku.

To, međutim, ne znači da problem prijevremenih kvarova ne postoji.

Jedna ranija njemačka analiza pokazala je da je udio velikih kućanskih uređaja koji su zamijenjeni zbog tehničkog kvara prije pete godine porastao sa 3,5 posto na 8,3 posto između 2004. i 2012. godine.

Drugim riječima, većina uređaja ne umire nakon pet godina – ali dovoljno njih otkaže rano da su potrošači s razlogom počeli postavljati pitanja.

Zašto onda imamo osjećaj da su stari uređaji trajali vječno?

Jedan razlog je vrlo jednostavan: stari uređaji često su bili jednostavniji.

Veš mašina je nekada imala motor, grijač, pumpu, mehanički programator i relativno mali broj elektronskih komponenti.

Današnji modeli mogu imati elektronske upravljačke ploče, senzore količine vode, senzore težine veša, inverter motore, ekrane, Wi-Fi povezivanje i desetine programa.

Frižideri također više nisu samo izolirana kutija s kompresorom i termostatom. No Frost sistemi, ventilatori, elektronska regulacija temperature, senzori, displeji i dodatne funkcije donose veću udobnost i često bolju energetsku efikasnost.

Ali postoji jednostavno pravilo tehnike: što uređaj ima više komponenti, postoji više stvari koje potencijalno mogu otkazati.

To ne znači da je složeniji uređaj nužno lošiji. Međutim, jedan mali kvar na elektronici može cijeli uređaj učiniti neupotrebljivim.

Pravi problem često nije kvar – nego cijena popravke

Ovdje dolazimo do možda najvažnijeg dijela priče.

Evropska istraživanja pokazuju da potrošači velike kućanske uređaje često ne mijenjaju zato što ih je potpuno nemoguće popraviti, nego zato što procijene da se popravka finansijski više ne isplati.

Zamislite veš mašinu staru sedam godina koja je nova koštala 700 KM.

Ako serviser utvrdi da treba zamijeniti skupu elektronsku ploču, dodati cijenu rezervnog dijela, rada i dolaska, račun može doći dovoljno blizu cijeni nove mašine da vlasnik jednostavno kaže:

„Za te pare radije ću kupiti novu.“

Uređaj je tehnički mogao biti popravljen.

Ali ekonomski je praktično postao otpad.

Postoji i fenomen koji se zove planirano zastarijevanje

Pojam planirano zastarijevanje nije izmišljotina s interneta.

Njime se opisuje praksa dizajniranja proizvoda tako da imaju namjerno ograničen ekonomski ili funkcionalni životni vijek, čime se potrošača ranije navodi na novu kupovinu.

Historijski postoje dokazani primjeri takvog ponašanja u industriji.

Evropski parlament godinama upozorava i na moderne prakse koje mogu ubrzati zastarijevanje proizvoda: teško rastavljive uređaje, nedostupne rezervne dijelove, skupe popravke, komponente koje se ne mogu pojedinačno zamijeniti i softver koji više nije podržan.

Ali to nije isto što i tvrdnja da svaki proizvođač u veš mašinu ugradi skriveni tajmer koji odbrojava pet godina.

Za takvu opću tvrdnju nema dokaza.

Jedna jeftina komponenta može „osuditi“ cijeli uređaj

Potrošača posebno frustrira kada uređaj koji je mehanički uglavnom ispravan prestane raditi zbog samo jednog dijela.

Elektronska ploča, pumpa, senzor, ventil, ležaj ili ventilator mogu biti relativno mali u odnosu na cijeli uređaj, ali zamjena ponekad zahtijeva mnogo rada ili skup originalni dio.

Još je veći problem kada konstrukcija uređaja otežava pristup dijelu.

Evropski parlament je upravo takav dizajn navodio kao jedan od problema povezanih s prijevremenim zastarijevanjem – primjer su komponente koje su zatvorene ili spojene na način zbog kojeg je potrebno mijenjati mnogo veći sklop umjesto jednog oštećenog dijela.

Tada kvar dijela vrijednog nekoliko desetaka eura može dovesti do popravke koja više nema ekonomskog smisla.

A šta je s veš mašinama?

Podaci koje je ranije objavila Evropska agencija za okoliš pokazivali su da je stvarni životni vijek veš mašina bio oko osam godina, dok su potrošači očekivali da će trajati znatno duže – oko 12 i po godina.

Upravo taj raskorak između očekivanja i stvarnosti može objasniti veliki dio nezadovoljstva.

Kupac ne očekuje da uređaj bude vječan.

Ali kada za mašinu plati ozbiljan iznos, očekuje da će je koristiti dovoljno dugo da kupovina ima smisla.

Ako se veliki kvar dogodi nakon pet ili šest godina, vlasnik sasvim razumljivo ima osjećaj da je uređaj trajao prekratko.

Evropska unija je upravo zbog toga počela mijenjati pravila

Da problem popravljivosti nije beznačajan pokazuje i činjenica da je Evropska unija posljednjih godina uvela mnogo strožija pravila za proizvođače.

Od 2021. godine pravila ekološkog dizajna zahtijevaju veću dostupnost rezervnih dijelova za određene kućanske uređaje.

Za veš mašine određeni rezervni dijelovi moraju biti dostupni i do 10 godina.

Za frižidere je za pojedine dijelove propisan višegodišnji period dostupnosti, dok zaptivke vrata moraju biti dostupne najmanje deset godina.

Cilj je jednostavan: pokvarena pumpa, šarka, brtva ili drugi dio ne bi trebali automatski značiti da cijeli uređaj završava na otpadu.

Moderni uređaji imaju i jednu veliku prednost koju često zaboravljamo

Kada poredimo novu mašinu s uređajem koji je baka koristila dvadeset godina, lako je gledati samo trajnost.

Ali moderni uređaji u pravilu troše mnogo manje struje i vode.

Evropska komisija navodi da je energetska efikasnost frižidera i zamrzivača tokom posljednjih nekoliko decenija značajno poboljšana.

Slično vrijedi i za veš mašine, koje danas mogu oprati veću količinu veša uz nižu temperaturu i manju potrošnju resursa.

Inženjeri zato ne projektuju samo uređaj koji treba dugo trajati. Moraju istovremeno zadovoljiti zahtjeve za potrošnju energije, cijenu, buku, sigurnost, performanse i količinu materijala.

Ponekad upravo ti kompromisi mijenjaju konstrukciju uređaja.

Možete li sami produžiti život uređaja?

Jednim dijelom – da.

Kod veš mašine posebno štete stalno preopterećivanje bubnja, nepravilno doziranje deterdženta, zanemarivanje filtera i naslage kamenca tamo gdje je voda tvrda.

Nakon pranja korisno je ostaviti vrata i ladicu za deterdžent neko vrijeme otvorenima kako bi se unutrašnjost osušila.

Kod frižidera treba osigurati prostor za ventilaciju, redovno provjeravati brtvu vrata i izbjegavati naviku dugog držanja otvorenih vrata.

Ako model ima dostupne kondenzatorske površine koje proizvođač preporučuje čistiti, nakupljena prašina može otežati odvođenje toplote i povećati opterećenje sistema.

Najvažnije je ipak pratiti upute proizvođača konkretnog uređaja.

Dakle, postoji li zaista „tajna od pet godina“?

Ne u obliku u kojem se često predstavlja.

Nema dokaza da svi veliki proizvođači bijele tehnike tajno programiraju frižidere i veš mašine da se pokvare čim napune pet godina.

Podaci čak pokazuju da veliki kućanski uređaji u Evropi u prosjeku traju više nego dvostruko duže od toga.

Ali iza sumnje potrošača postoji stvaran problem.

Uređaji su postali složeniji, pojedini kvarovi su skupi, neke konstrukcije otežavaju popravku, a cijena servisa i rezervnih dijelova ponekad dovodi do toga da potpuno popravljiv uređaj prerano završi na otpadu.

Zato možda prava „tajna“ nije u skrivenom tajmeru.

Mnogo je važnije pitanje koliko će uređaj biti jednostavan i isplativ za popravku kada se prvi ozbiljan kvar zaista dogodi.