Živjela je 103 godine i dobila Nobelovu nagradu za medicinu: Ovo je njenih 5 pravila da spriječite starenje mozga

Kada je napunila 100 godina, Rita Levi-Montalcini i dalje je odlazila u laboratoriju, pratila naučna istraživanja, čitala i vodila fondaciju koja je pomagala obrazovanje mladih žena.

Vid i sluh više joj nisu bili kao u mladosti, ali za svoj mozak govorila je sasvim drugačije.

„Stalno održavam svoj mozak aktivnim.“

Italijanska neurologinja i neurobiologinja živjela je 103 godine, a 1986. dobila je Nobelovu nagradu za fiziologiju ili medicinu zajedno sa Stanleyjem Cohenom za otkrića faktora rasta. Njen rad na faktoru rasta živaca, poznatom kao NGF, napravio je veliki pomak u razumijevanju razvoja i funkcionisanja nervnog sistema.

Zbog toga njene riječi o starenju mozga imaju posebnu težinu.

Ipak, važno je odmah razjasniti jednu stvar: ne postoji pet navika koje mogu zaustaviti biološko starenje mozga. Ni Levi-Montalcini to nije mogla obećati.

Ali iz njenih intervjua i načina života mogu se izdvojiti principi koji se zanimljivo poklapaju s onim što današnja istraživanja preporučuju za očuvanje kognitivnog zdravlja u starijoj dobi.

1. Mozak nemojte ostaviti bez posla

Ako je postojalo jedno pravilo kojeg se Rita Levi-Montalcini držala gotovo do posljednjih dana, onda je to bilo ovo.

Koristite mozak.

Na pitanje kako objašnjava izuzetnu mentalnu svježinu sa 100 godina, odgovorila je da svoj mozak stalno održava aktivnim.

Za nju to nije značilo povremeno rješavanje križaljke.

Čitala je naučne publikacije, razmišljala o istraživanjima, pisala, pratila rad mladih naučnika i svakodnevno se bavila problemima koji su od nje zahtijevali koncentraciju.

Čak je i u stotoj godini odlazila u European Brain Research Institute u Rimu.

Današnja istraživanja podržavaju ideju da mentalna aktivnost može biti korisna za kognitivno zdravlje. Učenje novih vještina, čitanje, rješavanje problema i druge intelektualno zahtjevne aktivnosti povezane su s boljim očuvanjem pojedinih kognitivnih sposobnosti u starijoj dobi.

To ne znači da križaljke mogu garantovati zaštitu od demencije.

Mnogo je važnije da mozak redovno dobija nešto što od njega zahtijeva trud.

Novi jezik. Novi hobi. Knjiga koja vas tjera na razmišljanje. Učenje rada na računaru. Muzika. Fotografija. Razgovor o temi koju ne poznajete.

Mozak ne treba samo zabavu.

Treba mu izazov.

2. Ne prestajte biti zainteresovani za svijet oko sebe

Levi-Montalcini nije svoju mentalnu vitalnost objašnjavala samo radom.

Kada su je sa 100 godina pitali šta je održava tako aktivnom, govorila je da je zanima svijet oko nje i problemi drugih ljudi.

To je važna razlika.

Čovjek može prestati učiti mnogo prije nego što prestane raditi.

Kada počnemo govoriti „to me više ne zanima“, „prestar sam da učim“ ili „ne trebaju mi te nove stvari“, naš životni prostor može postajati sve uži.

Levi-Montalcini radila je upravo suprotno.

I u poznim godinama zanimali su je nauka, politika, obrazovanje i budućnost mladih ljudi.

Njena pažnja nije bila usmjerena samo na vlastitu starost.

Današnja nauka još nema jednostavnu formulu kojom bi se izmjerilo koliko radoznalost „podmlađuje“ mozak. Ali mentalno stimulativne aktivnosti i učenje novih stvari smatraju se jednim od načina podrške kognitivnom zdravlju.

Možda zato dobro pitanje nije: „Koliko imam godina?“

Već:

„Kada sam posljednji put naučio nešto što jučer nisam znao?“

3. Ne zaboravite da mozak zavisi od ostatka tijela

Jedna od zanimljivijih stvari koje je Levi-Montalcini rekla u intervjuu povodom stotog rođendana bila je vrlo jednostavna:

mozak ne može dobro funkcionisati ako tijelo nije zdravo.

Danas znamo koliko je ta veza važna.

Visok krvni pritisak, dijabetes, pušenje, fizička neaktivnost i određene bolesti srca i krvnih žila povezani su s većim rizikom kognitivnog propadanja i demencije.

Drugim riječima, ono što čuva srce često je dobro i za mozak.

Redovna fizička aktivnost zato nije važna samo zbog mišića i tjelesne težine. Nacionalni institut za starenje u SAD-u navodi da je fizička aktivnost povezana s boljim zdravljem mozga i sporijim kognitivnim padom u pojedinim istraživanjima.

Za odrasle se generalno preporučuje najmanje 150 minuta umjerene fizičke aktivnosti sedmično, ako zdravstveno stanje to dopušta.

To ne mora značiti teretanu.

Brža šetnja, rad u vrtu, vožnja bicikla ili ples također mogu biti dio aktivnog života.

Ali važni su i san, kontrola krvnog pritiska, prestanak pušenja i liječenje zdravstvenih problema.

Ne postoji potpuno odvojeno „zdravlje mozga“ i „zdravlje tijela“.

Oni su dio istog sistema.

4. Nemojte se prerano povući iz života

Levi-Montalcini nije bila ljubitelj ideje da čovjek u određenim godinama jednostavno treba prestati biti aktivan.

Sa gotovo 100 godina govorila je o istraživanjima koja će raditi sljedećeg dana.

Nije živjela od uspomena na Nobelovu nagradu koju je dobila desetljećima ranije.

Imala je nove projekte.

To ne znači da je penzionisanje samo po sebi štetno niti da čovjek mora raditi do 100. godine. Mnogi ljudi upravo nakon odlaska u penziju prvi put dobiju vrijeme za aktivnosti koje su godinama odgađali.

Važnije je šta se događa poslije.

Ako prestanak posla znači i prestanak druženja, učenja, obaveza, kretanja i osjećaja da smo nekome potrebni, svakodnevni život može veoma brzo postati siromašniji.

Socijalna povezanost također je važna za zdravlje u starijoj dobi. Istraživanja povezuju društvenu izolaciju i usamljenost s većim rizikom kognitivnog pada i demencije, iako sama povezanost ne dokazuje da je usamljenost direktan uzrok.

Zato „ostati aktivan“ ne mora značiti imati posao.

Može značiti čuvati unuke, volontirati, imati društvo za kafu, učiti nešto novo, brinuti o vrtu, pridružiti se udruženju ili jednostavno imati razlog zbog kojeg ujutro ustanete s planom.

5. Ne opsjedajte se brojem godina – dajte im sadržaj

Levi-Montalcini imala je gotovo neobičan odnos prema vlastitoj starosti.

Kada je napunila 100 godina, nije govorila o tome kao o velikom ličnom dostignuću.

Više ju je zanimalo ono što još radi.

U intervjuima je govorila da joj nisu važne proslave i da joj zadovoljstvo daju stvari kojima se bavi svakog dana.

To možda najbolje objašnjava njenu životnu filozofiju.

Nije pokušavala zaustaviti vrijeme.

Pokušavala ga je ispuniti.

U starijoj dobi upravo osjećaj svrhe može imati veliku vrijednost. Društvene veze, aktivnosti koje čovjek smatra smislenim i osjećaj uključenosti povezani su s boljim kvalitetom života, a neka istraživanja ih povezuju i s boljim kognitivnim zdravljem.

Zato cilj ne mora biti „ostati mlad“.

Biološko starenje ne možemo zaustaviti.

Mnogo realniji cilj jeste ostati zainteresovan, uključen i mentalno aktivan što duže.

Nije imala čudesnu formulu – ali je imala jednu veliku prednost

Rita Levi-Montalcini umrla je 30. decembra 2012. u 103. godini. Prema Nobelovoj fondaciji, bila je najdugovječnija osoba koja je dobila Nobelovu nagradu.

Ali bilo bi pogrešno njen život pretvoriti u recept i tvrditi da ćemo svi živjeti duže ako kopiramo njenu svakodnevicu.

Genetika, zdravstveno stanje, životne okolnosti i slučajnost također imaju veliku ulogu.

Niti jedna navika može garantovati da osoba neće razviti Alzheimerovu bolest ili drugi oblik demencije.

Ali današnja istraživanja podržavaju nekoliko stvari koje je Levi-Montalcini svojim životom gotovo svakodnevno demonstrirala: budite fizički aktivni, čuvajte zdravlje krvnih žila, održavajte društvene kontakte, nastavite učiti i dajte mozgu razlog da radi.

Možda upravo zato njen najzanimljiviji odgovor nije bio kako je uspjela doživjeti 100 godina.

Mnogo je zanimljivije šta je radila kada ih je već doživjela.

Radila je, učila, razmišljala i planirala šta će uraditi sutra.