ZAŠTO NEKI LJUDI NIKADA NE BACAJU STARE STVARI? Ormari su im puni, a razlog nije uvijek sentimentalnost

Stara jakna koju niko nije obukao deset godina. Punjač za telefon koji odavno ne postoji. Kutija praznih tegli, kese uredno složene u drugoj kesi i aparat koji ne radi, ali bi ga „jednog dana možda neko mogao popraviti“.

Gotovo svako ima nekoliko stvari koje teško baca. Problem počinje kada se ormari, ladice i ostave toliko napune da pronalaženje prostora za nove stvari postane svakodnevna borba.

Sa strane je lako reći: „Zašto jednostavno ne baci sve što ne koristi?“

Ali odluka da nešto zadržimo često nema veze samo s predmetom. Iza nje mogu stajati način na koji smo odrasli, odnos prema novcu, strah od pogrešne odluke ili jednostavno osjećaj sigurnosti koji nam stvari pružaju.

I nije svaki prepun ormar znak psihološkog poremećaja. Većina ljudi koji teško bacaju stvari nema poremećaj gomilanja. Ipak, nekoliko razloga često objašnjava zašto se riječ „možda“ pojavljuje svaki put kada treba nešto iznijeti iz kuće.

„Možda će mi jednom zatrebati“ može biti veoma snažan argument

Najčešći razlog nije sentimentalnost nego zamišljena buduća korist.

Stari kabl možda će odgovarati nekom uređaju. Tegla može poslužiti za zimnicu. Daska ostavljena nakon renoviranja možda će jednog dana zatrebati za policu.

Problem je što se mogućnost da predmet nekada bude koristan lako pretvori u razlog da nikada ništa ne bacimo.

Čovjek tada ne procjenjuje koliko je vjerovatno da će nešto koristiti, nego samo može li zamisliti makar jednu situaciju u kojoj bi mu moglo zatrebati.

A za gotovo svaki predmet takva situacija se može izmisliti.

Ljudi koji su nekada živjeli u oskudici mogu stvari doživljavati drugačije

Ako ste odrasli u kući u kojoj se nije moglo jednostavno kupiti novo kada se nešto pokvari, bacanje upotrebljivog predmeta može djelovati gotovo pogrešno.

Odjeća se čuvala za „po kući“, stare tegle su imale novu namjenu, a pokvareni uređaji ostajali su dok se ne pronađe neko ko će ih popraviti.

Takve navike u određenom periodu mogu biti veoma racionalne.

Ali osjećaj oskudice ponekad ostane i kada se finansijska situacija promijeni. Čovjek danas može imati dovoljno novca, a ipak osjećati nelagodu kada baca nešto što je tehnički još moguće koristiti.

Predmet tada predstavlja sigurnost: ako ga sačuvam, sutra možda neću morati trošiti novac.

Nekima je teže donijeti odluku nego pronaći prostor

Bacanje predmeta zahtijeva niz malih odluka.

Treba li mi? Hoću li ga koristiti? Vrijedi li nešto? Trebam li ga pokloniti? Hoću li za godinu dana zažaliti?

Kada imate stotine stvari, svaka od tih sitnih odluka troši mentalnu energiju.

Zato neki ljudi odaberu najlakšu opciju: „Ostavit ću za sada.“

Problem je što „za sada“ lako postane deset godina.

Posebno ako je osoba sklona perfekcionizmu i želi biti potpuno sigurna da je odluka ispravna, bacanje može postati mnogo teže nego što drugima izgleda.

Predmeti ponekad predstavljaju verziju života koju još ne želimo pustiti

Stara sportska oprema nije samo oprema. Ona može predstavljati period kada smo redovno trenirali.

Odjeća koja više ne odgovara može predstavljati tijelo koje smo nekada imali ili se nadamo ponovo imati.

Knjige sa studija podsjećaju na profesiju kojom smo možda planirali da se bavimo.

Zbog toga se ne držimo uvijek predmeta zbog uspomene na jednu osobu. Ponekad se držimo identiteta.

Baciti nešto može simbolično izgledati kao priznanje da se određeni period života vjerovatno neće vratiti.

A to može biti mnogo teža odluka od običnog čišćenja ormara.

„Platio sam to“ može nas natjerati da čuvamo nešto što više nema vrijednost

Nekada ne možemo podnijeti ideju da bacimo stvar jer smo je skupo platili.

Jakna stoji nekorištena osam godina, ali koštala je mnogo. Kuhinjski aparat ne koristimo, a