Volite partnera, ali vas je neko drugi iznenada privukao? Helen Fisher kaže da to nije razlog za brigu sve do jednog momenta

Postoji trenutak o kojem ljudi u dugim vezama rijetko govore naglas. Volite partnera, odnos vam nije loš, ne planirate otići – a onda se pojavi neko ko vam neočekivano privuče pažnju. Možda je dovoljno nekoliko razgovora, pogled ili osjećaj koji niste očekivali.

Prva misao često je neugodna: ako me privlači neko drugi, znači li to da s mojom vezom nešto ozbiljno nije u redu? Je li ljubav prema partneru oslabila, čak i ako se meni ne čini tako?

Biološka antropologinja Helen Fisher desetljećima je proučavala šta se događa u ljudskom mozgu kada se zaljubimo, vežemo za nekoga ili osjetimo snažnu želju. Njena istraživanja daju odgovor koji je mnogo složeniji od jednostavne podjele na „volim“ i „ne volim“.

Prvo je važno odvojiti osjećaj od odluke

To što je neko drugi privukao našu pažnju nije isto što i odluka da pređemo granice vlastitog odnosa. Ljudi mogu primijetiti privlačnu osobu, osjetiti uzbuđenje ili razviti simpatiju bez toga da će išta dalje uraditi.

Upravo ta razlika često nestane kada se o ovoj temi govori. Pojava osjećaja nije isto što i postupak koji slijedi nakon njega. Fisher posebno naglašava da biologija može pomoći da razumijemo osjećaje, ali ne odlučuje umjesto nas kako ćemo se ponašati.

Zašto je onda moguće da nam je kod kuće dobro, a da se ipak pojavi neko drugi ko izazove snažnu reakciju?

Fisher je u mozgu razlikovala tri sistema koja ne moraju raditi zajedno

Tu dolazi najzanimljiviji dio njenog istraživanja. Fisher i njeni saradnici opisali su tri povezana, ali djelomično odvojena sistema: tjelesnu želju, romantičnu privlačnost i dugoročnu privrženost.

Privrženost je ono što često osjećamo prema osobi s kojom smo godinama izgradili život – sigurnost, povjerenje, bliskost i osjećaj doma. Romantična privlačnost donosi intenzivnu usmjerenost prema određenoj osobi, snažnu motivaciju i onu poznatu želju da budemo u njenoj blizini. Treći sistem odnosi se na samu tjelesnu želju.

Mi bismo najradije da se sva tri stalno odnose na istu osobu. Ali Fisher upozorava da mozak nije uvijek tako uredno organizovan.

Tu nastaje situacija koju mnogi teško mogu objasniti sebi

Prema Fisher, čovjek može biti duboko vezan za dugogodišnjeg partnera, dok istovremeno osjeti snažnu romantičnu privlačnost prema nekome drugom. U teoriji se čak i tjelesna želja može pojaviti prema trećoj osobi.

To zvuči neugodno upravo zato što smo navikli vjerovati da sve vrste ljubavi moraju uvijek biti usmjerene prema istom čovjeku. Kada se to ne dogodi, mnogi odmah zaključe da je odnos propao.

Ali iz Fisherinog modela ne proizlazi takav zaključak. On prije svega govori da su ljudski osjećaji složeniji nego što ih često prikazujemo.

Znači li privlačnost prema drugome da partnera više ne volimo?

Ne nužno. Privrženost koja se gradila godinama ne nestaje automatski zato što je neko novi izazvao uzbuđenje. Isto tako, snažna početna privlačnost prema novoj osobi ne govori nam mnogo o tome kakav bi s tom osobom bio stvarni odnos nakon nekoliko godina svakodnevnog života.

Novo gotovo uvijek dolazi bez računa, obaveza, jutarnje žurbe, dječijih problema, kućanskih poslova i deset godina zajedničke historije. Vidimo zanimljive dijelove nove osobe, dok kod partnera poznajemo i ono lijepo i ono teško.

Zbog toga poređenje često nije sasvim pošteno.

Nova osoba može aktivirati nešto što dugo nismo osjećali

Ponekad privlačnost više govori o trenutku u kojem se mi nalazimo nego o kvalitetu našeg partnera. Nova osoba može probuditi osjećaj novine, uzbuđenja, poželjnosti ili verziju sebe koju dugo nismo osjećali.

To ne znači da novu privlačnost treba romantizirati. Ali može biti korisno pitati se zašto se pojavila baš sada. Jesmo li u životu postali monotoni? Nedostaje li nam nešto u odnosu? Ili jednostavno reagujemo na novu osobu, bez ikakvog dubljeg problema?

Odgovor neće biti isti za svakoga.

Najveća greška može biti donositi velike odluke dok je sve novo

Romantična privlačnost ima snažnu komponentu sistema nagrade u mozgu. Fisherina istraživanja pokazala su aktivnost u područjima povezanim s dopaminom, motivacijom i nagradom kod ljudi koji su snažno zaljubljeni.

Zato početak može djelovati mnogo intenzivnije od dugoročnog odnosa koji je prešao u mirniju fazu privrženosti. Ali intenzitet nije isto što i kompatibilnost, pouzdanost ili sposobnost da s nekim gradimo život.

Osoba koju poznajemo nekoliko sedmica može djelovati gotovo savršeno upravo zato što još ne poznajemo dovoljno toga što bi tu sliku učinilo realnijom.

Osjećaj nije izgovor za izdaju povjerenja

Ovo je važna granica. Objašnjenje zašto možemo osjetiti privlačnost prema drugome nije opravdanje za laganje ili kršenje dogovorenih granica u vezi.

Fisher otvoreno naglašava da ljudi mogu reći „ne“ nevjeri i da mnogi upravo to rade. Biologija stvara mogućnosti i impulse, ali ljudsko ponašanje uključuje vrijednosti, odluke i odgovornost prema osobi kojoj smo nešto obećali.

Drugim riječima, pitanje nije samo šta osjećamo nego šta odlučujemo uraditi s tim osjećajem.

Možda zato prava pitanja počinju tek nakon privlačnosti

Kada se pojavi neko novi, najlakše je pitati: „Da li ovo znači da više ne volim partnera?“ Fisherina istraživanja sugeriraju da je to možda pogrešno postavljeno pitanje.

Korisnije može biti zapitati se šta ta nova privlačnost zapravo predstavlja. Je li prolazna reakcija na novinu? Govori li o nečemu što smo zapostavili u vlastitom životu? Postoji li problem u odnosu o kojem dugo ne razgovaramo?

Ili je jednostavno dokaz da dugoročna ljubav ne čini čovjeka slijepim za ostatak svijeta?

Možda najveće iznenađenje nije to što možemo primijetiti drugu osobu dok nekoga volimo. Veće je pitanje kako ćemo reagovati kada shvatimo da osjećaji nisu uvijek tako jednostavni kako smo očekivali.