NIETZSCHE JE IMAO NEUGODNU PORUKU ZA LJUDE KOJI STALNO TRAŽE TUĐE ODOBRAVANJE: Danas je možda aktuelnija nego ikad

Postavite fotografiju i nekoliko minuta kasnije provjerite ko je reagovao.

Objavite nešto, a zatim se pitate zašto određena osoba nije ostavila komentar.

Donesete odluku, ali prije nego što se potpuno opustite, tražite potvrdu prijatelja, kolege ili porodice da ste izabrali „ispravno“.

Ništa od toga pojedinačno nije čudno.

Ljudi su društvena bića i normalno je da nam je stalo šta drugi misle.

Problem nastaje kada tuđe mišljenje prestane biti informacija i postane glavni kriterij po kojem mjerimo vlastitu vrijednost.

Friedrich Nietzsche je upravo prema tom načinu života bio izrazito sumnjičav.

Nietzsche nije tražio da ignorišemo sve ljude

Njegova filozofija često se previše pojednostavi.

Nije poručivao da treba postati potpuno ravnodušan prema društvu ili da je svaki oblik priznanja slabost.

Mnogo više ga je zanimalo pitanje: živite li prema vrijednostima koje ste sami promislili ili samo preuzimate ono što vam okolina govori da je poželjno?

Stanford Encyclopedia of Philosophy opisuje Nietzscheovu kritiku tradicionalnog morala upravo kroz sumnju prema vrijednostima koje ljudi prihvataju samo zato što ih je društvo proglasilo ispravnim.

Najopasnija publika je ona koju počnemo nositi u glavi

Nije potrebno da vam neko direktno kaže šta smijete željeti.

Dovoljno je da unaprijed zamišljate reakciju.

„Šta će ljudi reći ako promijenim posao?“

„Kako će izgledati ako nemam bolji automobil?“

„Šta ako drugi misle da nisam dovoljno uspješan?“

Tako tuđa očekivanja više ne dolaze izvana.

Počinjemo sami sebe nadzirati.

Društvene mreže taj proces nisu izmislile, ali su ga učinile mnogo vidljivijim i mjerljivijim.

Sada odobravanje dolazi u brojevima.

Nietzscheov „stado“ nije samo uvreda

Nietzsche je često koristio ideju „stada“ kako bi opisao sklonost ljudi da prihvate zajedničke vrijednosti samo zato što ih prihvata većina.

To se ponekad pogrešno tumači kao običan prezir prema ljudima.

Njegova kritika bila je dublja.

Pitao je šta se događa kada pojedinac prestane sam procjenjivati šta smatra vrijednim i sigurnost pronađe u tome da misli i želi isto što i svi oko njega.

U tom smislu, stalna potraga za odobravanjem može postati način izbjegavanja odgovornosti za vlastite izbore.

Tuđe odobravanje ima jednu nezgodnu osobinu: nikada nije konačno

Danas dobijete pohvalu.

Sutra je potreban novi rezultat.

Jedna osoba vas smatra uspješnim, druga misli da ste mogli više.

Ako osjećaj vrijednosti gradite na reakciji publike, nikada ne postoji trenutak u kojem možete reći: „Sada je dovoljno.“

Psihološka istraživanja samopoštovanja također razlikuju stabilniji osjećaj vlastite vrijednosti od samopoštovanja koje snažno zavisi od vanjskih potvrda i uspjeha.

Kada je vrijednost izrazito uslovljena reakcijama drugih, svaka kritika postaje mnogo veći udarac.

To ne znači da je svaka kritika nevažna

Ovdje je lako otići u drugu krajnost.

„Nije me briga šta iko misli“ ne mora biti znak samopouzdanja.

Ponekad samo znači da osoba odbija korisne povratne informacije.

Zrela autonomija nije ignorisanje svih mišljenja.

To je sposobnost da saslušamo druge, a zatim sami procijenimo šta ima smisla.

Ako troje ljudi kojima vjerujete kaže da svojim ponašanjem povređujete druge, to nije isto što i slučajni komentar nepoznate osobe.

Kako izgleda život vođen tuđim očekivanjima?

Često vrlo uspješno – izvana.

Možete završiti školu koju je porodica željela.

Raditi posao koji dobro zvuči kada ga izgovorite.

Kupovati stvari koje pokazuju status.

Održavati odnose jer se očekuje da ih održavate.

I svejedno imati osjećaj da igrate ulogu koju niste sami napisali.

Nietzscheova ideja samoprevazilaženja upravo podrazumijeva aktivno oblikovanje vlastitog života i vrijednosti, a ne pasivno preuzimanje gotovih odgovora.

Možda je korisno postaviti jedno neugodno pitanje

Kada donesete važnu odluku, pitajte sebe:

„Da niko nikada neće saznati za ovo, bih li i dalje želio isto?“

Ako automobil, posao, odjeća, putovanje ili određeni životni izbor vrijedi samo dok ga drugi mogu vidjeti, možda ne kupujete samu stvar.

Možda kupujete reakciju publike.

Nietzscheova poruka nije da trebamo živjeti bez drugih ljudi. Mnogo više upozorava na opasnost života u kojem nikada ne saznamo šta sami želimo jer smo previše zauzeti provjeravanjem sviđa li se naš izbor drugima.

Tuđe mišljenje može biti korisno ogledalo.

Ali problem počinje kada ogledalo postane osoba koja odlučuje ko ste.