Jeli su domaći hljeb i mast, a svi su bili mršavi: 7 životnih navika iz 70-ih godina koje su čuvale vitkost

Kada starije generacije pričaju o svom djetinjstvu ili mladosti, često spominju kako su za doručak jeli domaći hljeb, mast, sir, kajmak ili krompir, a ipak je gojaznost bila mnogo rjeđa nego danas. Mnogi se zato pitaju kako je moguće da su ljudi nekada jeli kaloričniju hranu, a imali manje problema s viškom kilograma.

Na prvi pogled odgovor djeluje jednostavno  “nekada je hrana bila zdravija”. Međutim, stručnjaci za ishranu i javno zdravstvo smatraju da razlog nije bio samo u namirnicama koje su se nalazile na stolu. Mnogo važniji bili su način života, svakodnevne navike i količina kretanja koja je bila sasvim prirodan dio dana.

Danas većinu vremena provodimo sjedeći – na poslu, u automobilu ili ispred televizora i mobilnog telefona. Istovremeno, hrana je dostupna gotovo u svakom trenutku, a grickalice i gazirana pića postali su sastavni dio svakodnevice.

Stručnjaci ističu da vitkost ljudi prije nekoliko decenija nije bila rezultat jedne “čarobne dijete”, već kombinacije brojnih svakodnevnih navika koje su održavale ravnotežu između unosa i potrošnje energije. Upravo zato mnoge od tih navika i danas imaju smisla.

Zašto su ljudi prije bili vitkiji?

Statistike pokazuju da je stopa gojaznosti širom svijeta značajno porasla tokom posljednjih nekoliko decenija. Razloga ima mnogo – od sjedilačkog načina života do veće dostupnosti visokokalorične hrane.

Sedamdesetih godina većina ljudi nije razmišljala o brojanju kalorija, keto dijetama ili povremenom postu. Umjesto toga, živjeli su u okruženju koje ih je prirodno podsticalo na više kretanja i umjereniju ishranu.

To ne znači da je tada sve bilo idealno, ali određene navike iz tog perioda i danas mogu biti korisna inspiracija.

1. Hrana je bila obrok, a ne stalna zanimacija

Jedna od najvećih razlika između nekada i danas jeste učestalost jedenja.

U mnogim domaćinstvima postojala su tri glavna obroka, uz eventualno jednu užinu. Nije bilo stalnog otvaranja frižidera, grickanja ispred televizora ili naručivanja hrane kasno uvečer.

Hrana se jela za stolom, u određeno vrijeme, a nakon obroka tanjiri su se sklanjali.

Danas istraživanja pokazuju da mnogi ljudi nesvjesno unesu stotine dodatnih kalorija upravo kroz usputno grickanje.

2. Više su hodali nego vozili

Sedamdesetih godina automobil nije bio svakodnevno prevozno sredstvo za svaku sitnicu.

Do prodavnice, škole, komšije ili posla često se išlo pješice ili biciklom.

Takvo kretanje nije doživljavano kao trening, već kao sasvim normalan dio života.

Danas mnogi pokušavaju nadoknaditi manjak aktivnosti odlaskom u teretanu nekoliko puta sedmično, dok su ljudi nekada hiljade koraka pravili potpuno nesvjesno.

3. Hrana se pripremala kod kuće

Domaća kuhinja bila je pravilo, a ne izuzetak.

Čak i kada su jela sadržavala mast, krompir ili domaći hljeb, uglavnom su bila pripremljena od osnovnih namirnica bez velikih količina industrijskih dodataka.

Povrće je bilo sezonsko, supe su se kuhale gotovo svakodnevno, a slatkiši nisu bili dostupni u neograničenim količinama.

To ne znači da je domaća hrana uvijek bila manje kalorična, ali je često bila zasitnija i manje prerađena.

4. Porcije su bile znatno manje

Jedna od najvećih promjena dogodila se upravo u veličini porcija.

Danas su tanjiri, čaše i ambalaža mnogo veći nego prije nekoliko decenija.

Ljudi često pojedu sve što se nalazi ispred njih, bez obzira na stvarni osjećaj gladi.

Nekada se jelo onoliko koliko je bilo potrebno da se čovjek zasiti, a ne dok više ništa ne ostane na stolu.

Psiholozi ističu da veličina porcije ima mnogo veći uticaj na unos kalorija nego što većina ljudi misli.

5. Djeca su dane provodila napolju

Sedamdesetih godina djeca su slobodno vrijeme uglavnom provodila igrajući se napolju.

Fudbal, vožnja bicikla, preskakanje konopca, penjanje po drveću ili trčanje po dvorištu bili su svakodnevica.

Slično su živjeli i odrasli, koji su mnogo više vremena provodili radeći fizičke poslove u bašti, dvorištu ili oko kuće.

Danas veliki dio slobodnog vremena provodimo ispred ekrana, što značajno smanjuje dnevnu potrošnju energije.

6. Gazirana pića nisu bila svakodnevna navika

U mnogim domaćinstvima sokovi su se kupovali samo za posebne prilike ili praznike.

Najčešće se pila voda, domaći sokovi ili čaj.

Danas stručnjaci upozoravaju da zaslađena pića predstavljaju jedan od najvećih izvora takozvanih “skrivenih kalorija”.

Jedna limenka gaziranog pića može sadržavati desetak kašičica šećera, a pritom ne stvara osjećaj sitosti kao čvrsta hrana.

7. Jelo se sporije i u društvu

Obrok nije bio nešto što se obavlja usput.

Porodica je sjedala za sto, razgovarala i jela bez televizora, mobilnih telefona ili društvenih mreža.

Kada jedemo sporije, mozgu je potrebno oko dvadeset minuta da registruje osjećaj sitosti.

Zbog toga ljudi koji jedu polako često prirodno pojedu manje hrane od onih koji obrok završe za nekoliko minuta.

Da li su mast i domaći hljeb zaista bili problem?

Mnogi će se iznenaditi kada čuju da stručnjaci danas ne smatraju nijednu pojedinačnu namirnicu glavnim uzrokom gojaznosti.

Važniji je ukupan način ishrane i životne navike.

Domaći hljeb, mast ili sir nisu se jeli u neograničenim količinama, niti su bili dio svakog međuobroka.

Istovremeno, ljudi su mnogo više radili fizičke poslove i trošili znatno više energije nego danas.

Šta možemo naučiti od prethodnih generacija?

Naravno, nije moguće vratiti vrijeme niti živjeti potpuno kao sedamdesetih godina.

Ali određene navike mogu biti korisne i danas.

• Jedite za stolom, a ne ispred ekrana.
• Pravite više obroka kod kuće.
• Više hodajte kad god imate priliku.
• Izbjegavajte stalno grickanje između obroka.
• Pijte više vode umjesto zaslađenih napitaka.
• Ne pretjerujte s veličinom porcija.
• Jedite sporije i obratite pažnju na osjećaj sitosti.

Stručnjaci upozoravaju da ne idealizujemo prošlost

Iako mnogi s nostalgijom govore o životu prije nekoliko decenija, važno je naglasiti da ni tada nije sve bilo savršeno.

Nisu svi bili vitki, niti je tadašnja ishrana bila idealna u svakom pogledu.

Međutim, činjenica je da je svakodnevni način života podrazumijevao mnogo više prirodnog kretanja, manje industrijski prerađene hrane i jednostavniji odnos prema obrocima.

Upravo zbog toga stručnjaci smatraju da najveću vrijednost ne predstavljaju pojedine namirnice, nego navike koje su pratile tadašnji način života.

Vitkost nije bila cilj, nego posljedica načina života

Možda je upravo to najveća razlika između nekada i danas.

Ljudi sedamdesetih uglavnom nisu živjeli razmišljajući o dijetama, kalorijama ili “čudesnim” metodama mršavljenja. Jednostavno su živjeli drugačije.

Više su se kretali, manje sjedili, jeli u određeno vrijeme i većinu obroka pripremali kod kuće. Takav način života prirodno je doprinosio održavanju zdrave tjelesne težine.

Danas, kada je gojaznost postala jedan od najvećih zdravstvenih izazova modernog društva, možda vrijedi prisjetiti se upravo tih jednostavnih navika. Ne zato da bismo živjeli kao prije pedeset godina, već da bismo iz prošlosti uzeli ono što i danas može koristiti našem zdravlju.