Kant je prije 242 godine opisao problem koji je danas veći nego ikad: Prisutan je na svakom koraku

Šta da kupim? Internet će mi reći.

Šta da gledam? Algoritam već ima prijedlog.

Šta da jedem? Neko je napravio plan.

Šta da mislim o događaju koji se upravo desio? Nekoliko minuta kasnije već postoje influenseri, komentatori, podcasti, objave i hiljade komentara spremnih da mi objasne šta bih trebao zaključiti.

Nikada u historiji nije bilo lakše pronaći nekoga ko će razmišljati umjesto nas.

Ali problem je mnogo stariji od interneta.

Immanuel Kant je 1784. godine napisao kratak tekst u kojem je tvrdio da jedan od najvećih razloga zbog kojih ljudi ne koriste vlastiti razum nije nedostatak inteligencije.

Mnogo je jednostavniji.

Lakše je kada neko drugi odlučuje umjesto nas.

Kant je to nazvao „samonametnutom nezrelošću“

U eseju „Odgovor na pitanje: Šta je prosvjetiteljstvo?“ Kant čovjekovu nezrelost opisuje kao nesposobnost da koristi vlastito razumijevanje bez tuđeg vodstva.

Ali pravi problem, kaže, često nije u tome što čovjek nema dovoljno razuma.

Problem je što mu nedostaju odlučnost i hrabrost da ga koristi samostalno.

Njegova čuvena poruka zato glasi: „Sapere aude“ – usudi se znati.

Drugim riječima: imaj hrabrosti koristiti vlastitu glavu.

Najzanimljiviji dio napisao je odmah nakon toga

Kant zatim objašnjava zašto je takva nezrelost toliko privlačna.

Jer je udobna.

Ako imamo knjigu koja misli za nas, autoritet koji određuje našu savjest ili nekoga ko nam govori kako trebamo živjeti, ne moramo prolaziti kroz neugodan posao vlastitog razmišljanja.

To je napisano 1784.

Danas bismo na njegovu listu mogli dodati algoritam koji bira vijesti, aplikaciju koja određuje šta ćemo gledati, influensera koji govori šta vrijedi kupiti i generativnu umjetnu inteligenciju koja može napisati odgovor prije nego što smo sami pokušali formulirati pitanje.

Kant ništa od toga nije mogao predvidjeti.

Ali problem koji opisuje postao je možda još vidljiviji.

Danas čak ni ne moramo tražiti mišljenje – ono pronalazi nas

Prije interneta čovjek je morao kupiti novine, otvoriti knjigu ili otići na predavanje da bi čuo tuđe mišljenje.

Danas dovoljno dugo držimo telefon u ruci i mišljenja sama dolaze.

Algoritmi pokušavaju predvidjeti šta će zadržati našu pažnju. Društvene mreže rangiraju sadržaj. Video koji je izazvao snažnu reakciju dobija još veću publiku.

Zbog toga se lako može dogoditi nešto neobično.

Imamo pristup većoj količini znanja nego bilo koja prethodna generacija, ali možemo provoditi sve manje vremena stvarno razmišljajući o informacijama koje primamo.

Znanje i razmišljanje nisu ista stvar.

Možete pročitati stotinu mišljenja i još uvijek ne imati vlastito

To je možda najbolji način da Kantovu ideju prenesemo u 2026. godinu.

Čovjek može biti savršeno informisan o tome šta misle drugi.

Može znati stav jednog profesora, tri influensera, pet političkih komentatora i deset hiljada ljudi u komentarima.

Ali to još uvijek ne znači da je sam razmotrio argumente.

Tu nastaje razlika između informacije i mišljenja koje smo zaista izgradili.

Vlastito mišljenje ne znači automatski suprotstaviti se većini. Niti znači vjerovati da smo pametniji od stručnjaka.

Naprotiv, razumno razmišljanje često zahtijeva da saslušamo ljude koji o nekoj oblasti znaju više od nas.

Ali nakon toga ostaje naš posao da razumijemo zbog čega nešto prihvatamo.

Kant nije rekao da treba odbaciti stručnjake

Ovo je posebno važno danas.

„Misli svojom glavom“ lako može postati izgovor za ignorisanje medicine, nauke ili činjenica.

To nije Kantova poenta.

Koristiti vlastiti razum ne znači pretvarati se da znamo ono što ne znamo.

Znači postavljati pitanja, provjeravati argumente, razlikovati autoritet zasnovan na znanju od autoriteta koji samo traži poslušnost i biti spreman promijeniti mišljenje kada dokazi pokažu da smo pogriješili.

Ponekad je najveći dokaz samostalnog razmišljanja upravo sposobnost da kažemo: „Nisam bio u pravu.“

Umjetna inteligencija Kantovo pitanje čini još zanimljivijim

U njegovo vrijeme knjiga je bila primjer nečega što može „misliti“ umjesto čovjeka ako joj se slijepo prepustimo.

Danas imamo alat kojem možemo postaviti pitanje i za nekoliko sekundi dobiti objašnjenje, analizu, preporuku ili kompletan tekst.

To može biti izuzetno korisno.

AI može ubrzati učenje, pomoći u istraživanju, objasniti složene teme i olakšati posao.

Ali upravo zato nastaje novo pitanje:

koristimo li tehnologiju da bismo bolje razmišljali – ili da više ne bismo morali razmišljati?

Razlika je ogromna.

Zašto ljudi ipak biraju lakši put?

Kant navodi dva razloga koja danas zvuče gotovo banalno poznato: lijenost i strah.

Razmišljanje zahtijeva trud.

A samostalna odluka nosi rizik da ćemo pogriješiti.

Ako samo ponovimo ono što govori autoritet, grupa kojoj pripadamo ili osoba koju pratimo, dio odgovornosti možemo prebaciti na njih.

„Svi su tako mislili.“

„Tako su rekli stručnjaci na televiziji.“

„To sam vidio na internetu.“

„Algoritam mi je preporučio.“

Ali Kantova filozofija traži nešto neugodnije – preuzeti odgovornost za način na koji stvaramo vlastite zaključke.

Prije 242 godine problem je bio isti, samo su se „čuvari“ promijenili

Kant je ljude i institucije koji razmišljaju umjesto drugih nazivao svojevrsnim čuvarima.

Njegov svijet bio je potpuno drugačiji od našeg.

Ali princip se nije mnogo promijenio.

Uvijek će postojati neko ko je spreman ponuditi jednostavan odgovor na složeno pitanje.

Neko ko će nam reći šta je dobro, šta je loše, čega se trebamo bojati, koga trebamo slušati i šta trebamo željeti.

Danas takvih glasova imamo više nego ikada.

Zato možda Kantova poruka iz 1784. godine danas ne zvuči staro.

Zvuči kao upozorenje za eru algoritama i umjetne inteligencije:

koristite alate, slušajte druge, učite od stručnjaka – ali nemojte dobrovoljno predati sposobnost da razmišljate.

Jer možda najveća opasnost nije da nam neko zabrani koristiti vlastiti razum.

Možda je mnogo lakše da ga jednostavno prestanemo koristiti jer je neko drugi ponudio da taj posao obavi umjesto nas.