ARISTOTEL JE PRIJE VIŠE OD 2.000 GODINA UPOZORAVAO NA OVU GREŠKU: Danas nenormalno vlada među ljudima

Postoji trenutak koji mnogi ljudi dožive tek kada ostvare nešto što su dugo željeli.

Dobiju posao zbog kojeg su godinama radili. Kupe stan. Dobiju unapređenje. Zarade više nego prije. Konačno mogu sebi priuštiti ono o čemu su ranije samo razmišljali.

A onda se pojavi neugodno pitanje:

„Zašto nisam sretniji?“

Čovjek tada lako pomisli da mu jednostavno treba sljedeći cilj. Još bolja pozicija. Još više novca. Još jedno priznanje. Još jedan razlog da osjeti da je „uspio“.

Ali upravo tu se krije stara dilema o kojoj su filozofi raspravljali mnogo prije nego što su postojali savremeni pojmovi karijere, statusa i produktivnosti.

Aristotel je među prvima sistematski pitao šta zapravo znači dobro živjeti – i zaključio da odgovor nije isto što i biti uspješan u očima drugih.

Aristotel nije sreću zamišljao kao dobro raspoloženje

Kada danas kažemo da smo sretni, često mislimo na osjećaj zadovoljstva.

Aristotel je koristio pojam eudaimonia, koji se danas često prevodi kao sreća, blagostanje ili ljudsko ostvarenje.

Ali nije mislio na nekoliko lijepih trenutaka niti na stalno dobro raspoloženje.

Njega je zanimalo kakav život, gledan u cjelini, možemo nazvati dobrim.

Stanford Encyclopedia of Philosophy objašnjava da je za Aristotela životno blagostanje bilo povezano s načinom na koji čovjek djeluje, razvija karakter i koristi svoje sposobnosti, a ne samo s onim što posjeduje.

Problem nastaje kada sredstvo pretvorimo u konačni cilj

Novac je koristan.

Status može otvoriti vrata.

Dobar posao može donijeti sigurnost, mogućnosti i osjećaj postignuća.

Aristotel nije tvrdio da su te stvari bezvrijedne.

Naprotiv, smatrao je da određena količina vanjskih dobara može biti potrebna za dobar život.

Ali postoji važna razlika: većina tih stvari željena je zato što očekujemo da će nam omogućiti nešto drugo.

Novac želimo zbog sigurnosti i mogućnosti koje pruža. Ugled želimo jer nam donosi priznanje. Karijeru gradimo jer očekujemo kvalitetniji život.

Ako se sredstvo pretvori u cilj, trka praktično nema završetak.

Tuđe priznanje posebno je opasna mjera uspjeha

Ako je vaš osjećaj vrijednosti vezan za tuđe mišljenje, cilj se stalno pomjera.

Jedna plata izgleda velika dok ne upoznate osobu koja zarađuje više.

Jedno unapređenje djeluje impresivno dok kolega ne dobije bolje.

Kuća koju ste godinama željeli odjednom djeluje skromno kada vidite nečiju veću.

Aristotel je život zasnovan prvenstveno na časti smatrao problematičnim upravo zato što čast zavisi od ljudi koji je daju.

Drugim riječima, ako je najveća vrijednost vašeg života u rukama publike, onda nikada nije potpuno vaša.

Dobro živjeti nije isto što i stalno uživati

Druga krajnost bila bi zaključiti da treba odbaciti ambiciju i samo tražiti zadovoljstvo.

Ni to nije ono što je Aristotel predlagao.

Smatrao je da dobar život uključuje aktivnosti koje razvijaju najbolje ljudske sposobnosti – razboritost, pravednost, hrabrost, prijateljstvo i druge vrline.

Zato je njegov koncept sreće mnogo bliži pitanju „Kako živim?“ nego pitanju „Kako se danas osjećam?“

Čovjek može proći kroz težak period, osjećati stres ili tugu, a ipak graditi život koji smatra vrijednim.

Prijateljstva su bila dio formule, ne dodatak nakon posla

Ovo je posebno zanimljivo u vremenu kada se odnosi često odgađaju zbog karijere.

Aristotel nije smatrao da se čovjek može potpuno ostvariti izolovan od drugih.

Prijateljstva su imala centralno mjesto u njegovoj etici.

Ne samo zato što ljudi pružaju društvo, nego zato što upravo kroz odnose pokazujemo velikodušnost, odanost, pravednost i druge kvalitete.

Savremena psihologija također nalazi snažnu povezanost kvalitetnih društvenih odnosa s dobrobiti i kvalitetom života.

Kako izgleda moderna verzija Aristotelove greške?

„Kada dobijem ovaj posao, bit ću miran.“

„Kada zaradim određenu sumu, onda ću početi živjeti.“

„Samo da završim ovaj projekat, onda ću imati vremena za porodicu.“

A zatim dođe novi projekat.

Novi cilj.

Novi razlog da život počne kasnije.

Ambicija sama po sebi nije problem. Problem nastaje kada cijeli život postane priprema za trenutak koji se stalno pomjera.

Možda pravo pitanje nije „Jesam li uspio?“

Možda je korisnije pitati:

Da li imam odnose koje želim sačuvati?

Radim li nešto što ima smisla i kada niko ne gleda?

Da li način na koji dolazim do cilja odgovara osobi kakva želim biti?

Imam li vremena za život koji navodno pokušavam izgraditi?

Aristotelova poruka nije bila da novac, ambicija i uspjeh nisu važni. Bila je mnogo neugodnija: nijedna od tih stvari sama po sebi ne može odgovoriti na pitanje jeste li dobro živjeli.

I upravo zato filozofija stara više od dvije hiljade godina i dalje zvuči neprijatno poznato.