PAMTE DOGAĐAJE OD PRIJE 50 GODINA KAO DA SU SE JUČER DESILI: Naučnici istražuju šta pomaže očuvanju bistrog uma u starosti

Zaboraviti gdje ste ostavili ključeve ili ne moći se odmah sjetiti nečijeg imena nije neobično kako godine prolaze.

Ali postoje ljudi koji i nakon 80. godine na testovima pamćenja postižu rezultate usporedive s osobama koje su dvadeset ili trideset godina mlađe.

Naučnici ih nazivaju „SuperAgers“.

Termin je posebno povezan s istraživačkim programom Northwestern Universityja, gdje se već više od 25 godina proučavaju osobe starije od 80 godina čije je epizodičko pamćenje barem na nivou ljudi u pedesetim i šezdesetim godinama.

Njihovo postojanje važno je jer pokazuje da značajan pad pamćenja nije neizbježan dio svakog starenja.

Još zanimljivije pitanje je: šta ih razlikuje od drugih ljudi njihove dobi?

Nije riječ samo o tome da se „dobro sjećaju mladosti“

Starije osobe često mogu veoma detaljno pričati o događajima od prije nekoliko desetljeća, dok im je teže prisjetiti se šta su radile prošle sedmice.

SuperAging istraživanja ne temelje se samo na takvim pričama.

Učesnici prolaze standardizovane testove pamćenja, snimanja mozga, genetske analize i druge procjene.

Da bi neko u Northwesternovom programu bio označen kao SuperAger, njegovo pamćenje mora biti izuzetno dobro u odnosu na dob.

Drugim riječima, istraživače zanima objektivna sposobnost pamćenja, a ne samo utisak osobe da ima dobro pamćenje.

Njihov mozak pokazuje neke neobične karakteristike

Jedna od zanimljivih razlika pronađena je u građi mozga.

Kod tipičnog starenja moždana kora postepeno postaje tanja.

Kod SuperAgera određene regije pokazuju znatno manje takvih promjena.

Istraživači su posebno proučavali prednji cingularni korteks, područje povezano s pažnjom, motivacijom i drugim složenim funkcijama.

Kod nekih SuperAgera ta regija može biti čak deblja nego kod znatno mlađih ljudi.

Pronađene su i razlike u određenim vrstama neurona i u područjima važnim za pamćenje.

To sugeriše da dio odgovora možda leži u biologiji i otpornosti samog mozga.

Ne postoji jedna navika koja će vas pretvoriti u SuperAgera

Ovo je vjerovatno najvažnije razjašnjenje.

Istraživači nisu pronašli jednostavnu formulu poput: „Radite križaljku svaki dan i u 80. godini imat ćete pamćenje pedesetogodišnjaka.“

Životne navike SuperAgera mogu se dosta razlikovati.

Neki redovno vježbaju, drugi mnogo manje. Neki nikada nisu pušili, dok se kod pojedinaca mogu pronaći i navike koje nikako ne bismo preporučili kao zdrave.

Zbog toga istraživači smatraju da fenomen vjerovatno nastaje kombinacijom genetskih, bioloških, društvenih i životnih faktora.

Jedna osobina ipak se često ponavlja – društvena povezanost

U Northwesternovim istraživanjima SuperAgeri često prijavljuju snažne društvene odnose i veću društvenu angažovanost.

To ne znači da druženje samo po sebi sprečava gubitak pamćenja.

Ali društvena aktivnost istovremeno uključuje razgovor, pažnju, pamćenje informacija, emocionalnu obradu i prilagođavanje drugim ljudima.

Drugim riječima, dobar društveni život angažuje mozak na mnogo različitih načina.

Šira istraživanja kognitivnog zdravlja također povezuju društvenu izolaciju s nepovoljnijim zdravstvenim ishodima.

Važno je i zdravlje cijelog organizma

Mozak nije odvojen od ostatka tijela.

Visok krvni pritisak, dijabetes, pušenje, problemi sa sluhom, nedostatak fizičke aktivnosti i loš san mogu utjecati i na zdravlje mozga.

Zbog toga stručne preporuke za očuvanje kognitivnog zdravlja uglavnom nisu spektakularne.

One uključuju kretanje, kontrolu hroničnih bolesti, dovoljno sna, izbjegavanje pušenja, umjerenu prehranu i društvenu aktivnost.

To ne garantuje da će neko postati SuperAger.

Ali predstavlja razuman način smanjivanja faktora rizika koje možemo kontrolisati.

Pad pamćenja nije isti kod svih ljudi

Neki ljudi u 80. godini imaju ozbiljna kognitivna oštećenja. Drugi imaju blage promjene koje su uobičajene za dob. A mali broj ljudi zadrži izuzetno snažno pamćenje.

Upravo zbog toga naučnici proučavaju najbolje primjere starenja, a ne samo bolesti.

SuperAgeri pokazuju da mozak ne mora kod svakoga stariti istim tempom. Njihovo izuzetno pamćenje nije dokaz da su pronašli jednu tajnu naviku, već prilika da naučnici otkriju koje kombinacije biologije, životnog stila i društvenih faktora mogu pružiti veću otpornost.

A možda je najvažnija poruka jednostavna: duboka starost sama po sebi ne znači da čovjek mora izgubiti sposobnost da jasno pamti, uči i učestvuje u životu.