Medicinska sestra godinama je slušala ljude pred kraj života: Jednu rečenicu ponavljali su češće nego što je očekivala

Novac, pogrešan posao, kuća koju nisu kupili, putovanja na koja nikada nisu otišli – čovjek bi mogao pretpostaviti da su to stvari koje ljudima prolaze kroz glavu kada shvate da se život približava kraju.

Bronnie Ware godinama je bila uz ljude kojima su ostajale posljednje sedmice života. Radila je kao njegovateljica u palijativnoj njezi i s nekima od njih provodila posljednja tri do dvanaest sedmica. Upravo u tim razgovorima počela je primjećivati da se određene teme neprestano vraćaju.

Nisu svi ljudi žalili za istim stvarima. Nisu imali iste porodice, poslove niti životne priče. Ali kada ih je Ware pitala šta bi uradili drugačije kada bi ponovo mogli živjeti svoj život, nekoliko odgovora počelo se ponavljati.

Jedan se izdvojio više od ostalih.

O tome mnogi ne razmišljaju dok još imaju vremena

Ware je kasnije svoja iskustva prvo opisala na internetu, a zatim u knjizi „The Top Five Regrets of the Dying“. Priča je postala globalno poznata, dijelom upravo zato što ono što je čula nije bila lista velikih materijalnih promašaja.

Ljudi pred kraj života govorili su o radu, prijateljima, osjećajima, sreći i odlukama koje su godinama odgađali. Neki su tek tada shvatili koliko su vremena potrošili pokušavajući ispuniti očekivanja drugih.

I upravo se tu nalazilo žaljenje koje je Ware navela kao najčešće.

Najviše ih nije boljelo ono što su uradili, nego ono što nikada nisu pokušali

Prema njenim zapisima, najčešće žaljenje odnosilo se na nedostatak hrabrosti da čovjek živi život koji je zaista želio, umjesto života koji su drugi očekivali od njega.

Ware je opisivala ljude koji su tek pred kraj jasno vidjeli koliko je njihovih želja i planova ostalo neostvareno. Ne zato što su svi bili nemogući, nego zato što su neke važne odluke godinama odgađane.

Čekali su pravi trenutak. Čekali su penziju. Čekali su da djeca odrastu. Čekali su da budu finansijski sigurniji ili da drugi odobre ono što žele.

A onda je vremena postalo premalo.

Drugo žaljenje posebno je pogađalo muškarce koje je njegovala

Ware je navela da je često slušala i žaljenje zbog previše vremena provedenog radeći. Posebno su muškarci starije generacije govorili o propuštenom odrastanju djece i vremenu koje nisu proveli s partnericom i porodicom.

To ne znači da je posao nevažan niti da čovjek treba zanemariti finansijsku sigurnost. Mnogo je zanimljivija razlika između onoga što nam se čini hitnim dok smo usred života i onoga što kasnije doživljavamo važnim.

Rok koji danas izgleda presudan nekoliko desetljeća kasnije možda neće imati nikakvu težinu. Popodne provedeno s djetetom koje se tada činilo sasvim običnim možda se više nikada ne može vratiti.

Postojala je još jedna rečenica koju ljudi nisu izgovorili na vrijeme

Treća velika tema koju je Ware zabilježila bila je povezana s osjećajima. Neki ljudi govorili su da nisu imali dovoljno hrabrosti iskreno reći šta osjećaju.

Šutjeli su kako ne bi izazvali sukob. Pristajali su na stvari koje nisu željeli. Godinama su održavali mir izvana, dok su iznutra nosili nezadovoljstvo.

Kada čovjek ima 30 ili 40 godina, često misli da još postoji dovoljno vremena da nešto kaže, popravi ili promijeni. Perspektiva je potpuno drugačija kada shvati da možda više neće biti sljedeće godine.

A onda su počeli spominjati ljude koje dugo nisu vidjeli

Ware je među pet najčešćih žaljenja navela i zapostavljena prijateljstva. Ljudi su se tokom godina zaokupili poslom, porodicom i svakodnevnim obavezama, a odnosi koji su im nekada mnogo značili polako su nestajali.

Nije uvijek postojao veliki sukob. Nekada se jednostavno prestalo javljati. Jedan mjesec postane godina, godina postane desetljeće, a čovjek tek kasnije shvati koliko mu je određeno prijateljstvo značilo.

U posljednjim sedmicama, prema njenim riječima, status i mnoge svakodnevne brige gubili su važnost. Ljudi su ponovo razmišljali o odnosima.

Peto žaljenje zvuči najjednostavnije, ali možda je najteže objasniti

Neki su joj govorili da bi voljeli da su sebi dozvolili biti sretniji.

Ware je to povezivala s navikama i strahom od promjene. Čovjek može godinama ostati u poznatom načinu života samo zato što mu je poznat, čak i kada već dugo zna da nije zadovoljan.

Izvana sve može izgledati potpuno normalno. Ali tek nakon mnogo godina shvati koliko je odluka donosio zato što se bojao šta će se dogoditi ako nešto promijeni.

Važno je ipak znati šta ova priča jeste – a šta nije

„Pet najvećih žaljenja“ nije rezultat velikog naučnog istraživanja u kojem su hiljade ljudi sistematski ispitane istim upitnikom. Radi se o iskustvima i obrascima koje je Ware primijetila tokom rada s ljudima na kraju života.

Zbog toga njenu listu ne treba predstavljati kao dokaz da će svaki čovjek pred kraj života žaliti za istih pet stvari.

Ali možda njena vrijednost upravo i nije u statistici.

Vrijednost je u pitanju koje čovjek može sebi postaviti mnogo ranije: ako bih jednog dana pogledao unazad na ovaj period života, šta bih volio da sam danas uradio drugačije?

Problem je što većina nas odgovor pokušava pronaći tek mnogo kasnije

Ljudi kojima je Ware pomagala nisu mogli vratiti dvadeset godina i donijeti drugačije odluke. Mi koji čitamo njihove priče imamo jednu prednost koju oni tada više nisu imali – vrijeme.

Možda zato najzanimljivija poruka nije da treba napustiti posao, promijeniti cijeli život ili slijediti svaku želju. Mnogo je jednostavnija.

Vrijedi povremeno provjeriti živimo li po vlastitim vrijednostima ili samo izvršavamo plan koji smo godinama gradili prema očekivanjima drugih.

Jer prema ljudima koje je Bronnie Ware slušala pred kraj njihovog života, upravo je razlika između ta dva života bila mjesto na kojem se najčešće pojavilo žaljenje.