Zašto se poslije 50. ljudi udalje od prijatelja koje poznaju 30 godina? Psihologinja sa Stanforda otkrila je razlog koji nema veze sa svađom

Nekada ste se čuli nekoliko puta sedmično. Zajedno ste slavili rođendane, išli na putovanja, znali gotovo sve jedni o drugima. A onda prođe nekoliko godina i shvatite da čovjeka kojeg poznajete pola života vidite možda jednom godišnje.

Nije bilo velike svađe. Niko nikoga nije izdao. Jednostavno više ne postoji ista potreba da se stalno viđate.

Mnogi takvu promjenu doživljavaju kao dokaz da s godinama postajemo zatvoreniji, hladniji ili manje društveni. Međutim, psihologinja Laura Carstensen sa Stanforda desetljećima proučava odnose kroz različite faze života i došla je do znatno zanimljivijeg objašnjenja.

Manje ljudi oko nas ne mora nužno značiti da smo postali usamljeniji.

Čudna stvar događa se društvenom krugu dok starimo

Istraživanja pokazuju prilično jasan obrazac. Društvene mreže rastu tokom mlađe odrasle dobi, a zatim se postepeno smanjuju kako godine prolaze.

Na prvi pogled to zvuči zabrinjavajuće. Manje prijatelja, manje poznanika i manje novih kontakata lako se može protumačiti kao društveni gubitak.

Ali Carstensen i njene kolege primijetili su detalj koji mijenja cijelu sliku: najviše nestaju ljudi s periferije našeg društvenog života. Broj zaista bliskih osoba ostaje mnogo stabilniji.

Drugim riječima, ne gubimo sve odnose jednako.

Prava promjena nije u tome koliko volimo ljude

Carstensen je razvila teoriju socioemocionalne selektivnosti. Njena centralna ideja nije da godine same po sebi ljude čine nedruštvenima, nego da se mijenja način na koji doživljavamo vrijeme koje imamo pred sobom.

Kada imamo 20 godina, budućnost djeluje gotovo beskonačno. Nova poznanstva imaju veliku vrijednost jer mogu donijeti nova iskustva, informacije, posao, partnera, prijateljstvo ili potpuno novi životni pravac.

Kasnije se perspektiva mijenja.

Vrijeme više ne djeluje neograničeno, pa čovjek počinje drugačije odlučivati kome će ga dati.

Zato prijateljstvo od 30 godina nije automatski sigurno

Ovo je možda najzanimljiviji dio priče. Dužina odnosa sama po sebi ne garantuje da će nam odnos ostati emocionalno važan.

Neke ljude zadržavamo u životu zato što ih volimo, osjećamo se sigurno uz njih i nakon susreta se osjećamo bolje. Druge održavamo iz navike, prošlosti, osjećaja obaveze ili zato što smo nekada bili veoma bliski.

Kada čovjek počne više cijeniti vrijeme, razlika između te dvije vrste odnosa postaje mnogo vidljivija.

Možda zato osoba koju poznajemo tri godine može postati bliža od nekoga koga poznajemo trideset.

Istraživanja pokazuju nešto što se na prvi pogled čini paradoksalnim

Stariji ljudi u prosjeku imaju manje društvenih kontakata od mlađih. Ipak, Carstensen je još u svojim ranijim istraživanjima pokazivala da stariji ljudi svoje bliske odnose često opisuju kao podržavajuće, ispunjavajuće i emocionalno značajne.

Kako je moguće imati manje kontakata, a ne osjećati da su odnosi nužno lošiji?

Zato što je moguće da se ne događa samo gubitak, nego i selekcija.

Čovjek prestaje ulagati jednaku količinu energije u svakoga.

„Nemam više živaca za to“ možda krije nešto drugo

Ljudi nakon 50. često kažu da više nemaju strpljenja za površne odnose, dramu ili susrete nakon kojih se osjećaju iscrpljeno. To se ponekad tumači kao razdražljivost koja dolazi s godinama.

Teorija socioemocionalne selektivnosti nudi drugačiji ugao. Ako vrijeme doživljavamo dragocjenijim, emocionalna vrijednost susreta dobija veću težinu.

Nije više dovoljno da nekoga poznajemo dugo. Važnije postaje kako se osjećamo kada smo s njim.

Zanimljivo je da se isti obrazac može pojaviti i kod mlađih ljudi kada im se osjećaj vremena naglo promijeni.

Eksperimenti su pokazali da nije stvar samo u broju godina

U jednom nizu istraživanja stariji ljudi češće su birali provođenje vremena s poznatim i emocionalno bliskim osobama nego s novim poznanicima.

Ali kada su ih istraživači zamolili da zamisle da im se budućnost odjednom otvorila i proširila, ta preferencija za poznate ljude se smanjila.

Dogodilo se i obrnuto. Kada su mlađi ljudi zamišljali situaciju u kojoj je njihovo vrijeme ograničeno, počeli su više birati bliske osobe.

To je važan detalj: možda nije presudno koliko godina imamo, nego koliko vremena osjećamo da imamo.

Zato se velika čišćenja odnosa često događaju nakon životnih promjena

Teška bolest, smrt bliske osobe, razvod, preseljenje, odlazak u penziju ili neki drugi veliki završetak može iznenada promijeniti način na koji gledamo vlastito vrijeme.

Tada pitanja koja smo godinama odgađali postaju mnogo direktnija: s kim zapravo želim provoditi svoje dane? Ko me poznaje? Pored koga mogu biti ono što jesam?

Odjednom postaje manje važno imati veliki broj ljudi oko sebe.

Važnije postaje ko su ti ljudi.

Ali postoji važna granica između selektivnosti i usamljenosti

Smanjivanje društvenog kruga nije uvijek pozitivna stvar. Čovjek se može povući zbog depresije, zdravstvenih problema, gubitka partnera, konflikta ili nedostatka prilika za druženje.

Zbog toga nije dobro svako udaljavanje automatski proglašavati „zdravim sazrijevanjem“.

Ključna razlika je u tome ostaju li kvalitetni, bliski odnosi i osjećamo li se povezano s drugim ljudima. Carstensenina istraživanja upravo pokazuju da bliski odnosi mogu ostati stabilni i onda kada periferija društvenog kruga postaje manja.

Možda zato udaljavanje ne mora uvijek biti kraj prijateljstva

Postoje prijateljstva koja ne trebaju sedmični poziv da bi bila stvarna. Dvoje ljudi mogu se rijetko viđati, a da bliskost između njih ostane. Postoje i odnosi koje održavamo često, ali u njima odavno nema stvarnog osjećaja povezanosti.

S godinama tu razliku možda samo postajemo spremniji priznati.

I zato čovjek koji nakon 50. više nema dvadeset ljudi oko sebe nije nužno ostao bez prijatelja.

Možda je samo prestao davati jednako dragocjeno vrijeme svima koji su nekada imali mjesto u njegovom životu.