Pratili su više od 11.000 ljudi starijih od 65 godina: Psiholozi upozorili na jednu veliku zabludu o starenju

Kada zamišljamo vlastitu budućnost, postoji gotovo automatska pretpostavka: svaka sljedeća decenija mora biti malo lošija od prethodne.

Sa 50 smo navodno bolje nego sa 60. Sa 60 bolje nego sa 70. A nakon toga slijedi samo postepeno odricanje od stvari koje smo nekada mogli raditi.

Biologija, naravno, postoji. Tijelo se mijenja, rizik od bolesti raste i određene sposobnosti s godinama slabe.

Ali kada su psiholozi počeli pratiti ljude kroz duže periode, pojavila se jedna neobična slika: starenje nije uvijek ravna linija prema dolje.

U nekim područjima čovjek sa 70 zaista može funkcionisati ili se osjećati bolje nego kada je imao 60.

Veliko istraživanje iz 2026. pokazalo je nešto neočekivano

Istraživači sa Yalea analizirali su podatke više od 11.000 Amerikanaca starijih od 65 godina koje su pratili tokom perioda do 12 godina.

Pratili su dvije konkretne stvari – kognitivno funkcionisanje i brzinu hodanja, koja se u gerijatriji smatra važnim pokazateljem fizičkog funkcionisanja.

Da je tradicionalna predstava o starenju potpuno tačna, očekivali bismo gotovo univerzalno pogoršanje.

Ali to nije ono što su pronašli.

Gotovo polovina ljudi poboljšala se u barem jednom području

Prema rezultatima Yaleovog tima, oko 45 posto učesnika tokom praćenja pokazalo je poboljšanje kognitivnog funkcionisanja, fizičkog funkcionisanja ili oba.

Oko 32 posto poboljšalo se u kognitivnim testovima, a približno 28 posto u fizičkom funkcionisanju.

To ne znači da je starenje prestalo postojati niti da će svaka osoba sa 75 biti zdravija nego sa 65. Ali ruši ideju da je nakon određene godine jedini mogući pravac – pogoršanje.

Voditeljica istraživanja Becca Levy naglasila je da poboljšanje u kasnijem životu nije bilo rijetka anomalija koju su pokazivali samo izuzetni pojedinci.

Bilo je dovoljno često da mijenja način na koji bi o starosti trebalo razmišljati.

Još zanimljivije bilo je ko se češće poboljšavao

Istraživači su zatim pogledali kakve su stavove učesnici imali prema vlastitom starenju.

Ljudi koji su na početku imali pozitivnija uvjerenja o starijoj dobi češće su tokom vremena pokazivali poboljšanja i u kognitivnom funkcionisanju i u brzini hodanja.

Ta povezanost ostala je vidljiva čak i kada su istraživači uzeli u obzir dob, spol, obrazovanje, hronične bolesti, depresiju i dužinu praćenja.

To ne znači da je dovoljno „pozitivno misliti“ pa će bolest nestati. Takav zaključak bio bi pogrešan.

Ali sugerira da način na koji čovjek doživljava vlastitu dob može utjecati na ponašanje, motivaciju, aktivnosti i načine na koje se nosi sa starenjem.

A onda dolazimo do još čudnijeg dijela – emocija

Laura Carstensen sa Stanforda desetljećima proučava emocionalni život ljudi različitih godina.

Njeni rezultati mnogo puta pokazali su nešto što mlađim ljudima često zvuči nelogično: stariji ljudi nisu nužno nesretniji.

U longitudinalnom istraživanju u kojem su odrasli od 18 do 94 godine više puta tokom dana bilježili svoje emocije, starenje je bilo povezano s pozitivnijim ukupnim emocionalnim iskustvom, većom emocionalnom stabilnošću i rjeđim negativnim emocijama.

Kasniji pregledi istraživanja ukazuju da emocionalna dobrobit kod mnogih ljudi dostiže vrlo visok nivo upravo između 60. i 70. godine.

Kako je moguće da tijelo stari, a čovjek se emocionalno osjeća bolje?

Carstensen jedno od objašnjenja nalazi u odnosu prema vremenu.

Kada smo mladi, budućnost izgleda gotovo beskonačno. Želimo upoznati nove ljude, napraviti karijeru, pronaći partnera, zaraditi više, vidjeti više svijeta i otkriti šta ćemo napraviti od života.

Veliki broj mogućnosti istovremeno znači i veliki broj neizvjesnosti.

Kako vrijeme postaje dragocjenije, prioriteti se mijenjaju. Ljudi češće ulažu energiju u odnose i aktivnosti koje im zaista nešto znače, a manje u stvari koje rade samo zato što misle da bi trebali.

To može smanjiti dio emocionalnog haosa koji je mnogo češći u mlađim godinama.

Sa 70 možda više ne želite iste stvari koje ste željeli sa 40

To se ponekad pogrešno tumači kao odustajanje.

Čovjek ima manji društveni krug, manje potrebe da impresionira druge, manje interesa za određena takmičenja i mnogo manje strpljenja za odnose koji ga iscrpljuju.

Ali iz perspektive teorije socioemocionalne selektivnosti to može predstavljati promjenu prioriteta, a ne gubitak interesa za život.

Ako imate osjećaj da vrijeme nije neograničeno, onda pitanje „šta želim postići?“ češće zamjenjuje pitanje „s kim i kako želim provesti vrijeme koje imam?“

Zato 70 ne mora biti samo „deset godina više od 60“

Čovjek između tih godina može prestati pušiti, početi hodati, riješiti zdravstveni problem, pronaći bolju terapiju, promijeniti odnose, naučiti se bolje nositi sa stresom ili jednostavno drugačije organizovati život.

Može izgubiti određene fizičke sposobnosti, a istovremeno steći veću emocionalnu stabilnost.

Može imati manje energije nego prije, ali manje brige oko toga šta drugi misle.

Zato pitanje „je li mi bolje ili lošije?“ nema samo jedan odgovor.

Postoji i druga strana koju ne treba romantizirati

Starija dob donosi realne rizike. Bolesti, smanjena pokretljivost, gubitak partnera, finansijski problemi i socijalna izolacija mogu ozbiljno narušiti kvalitet života.

Ni istraživanja ne tvrde da emocionalna dobrobit nastavlja beskonačno rasti. U vrlo kasnoj dobi zdravstveni problemi i blizina kraja života mogu ponovo povećati teškoće.

Poenta je drugačija: godine same po sebi nisu dovoljne da predvidimo kako će se neko osjećati ili funkcionisati.

Možda je upravo to najveća zabluda o starosti

Od malih nogu učimo zamišljati starenje kao nešto što treba odgađati, skrivati i čega se treba bojati.

Ali psihološka istraživanja nude složeniju sliku. Neke sposobnosti slabe, neke ostaju stabilne, neke se kod pojedinaca mogu poboljšati, a emocionalni život može postati mirniji upravo onda kada smo očekivali suprotno.

Zato osoba sa 70 godina ne mora biti „lošija verzija“ sebe sa 60.

Može biti sporija u nečemu, bolja u nečem drugom i mnogo sigurnija u ono čemu više ne želi davati vlastito vrijeme.

A možda je upravo ta promjena nešto što broj godina na ličnoj karti nikada ne može izmjeriti.