Prije 100 godina nije bilo dovoljno reći da više ne možete živjeti zajedno: Evo zašto su mnogi ostajali u nesretnom braku

Zamislite brak u kojem supružnici godinama više ne žele biti zajedno. Ne razgovaraju, žive odvojene živote i oboje znaju da je odnos završen.

Danas bi samo to u mnogim državama bilo dovoljno da pokrenu razvod.

Prije otprilike 100 godina situacija je mogla biti potpuno drugačija.

U Engleskoj i Walesu sredinom 1920-ih nije bilo dovoljno doći pred sud i reći: „Više se ne volimo“ ili „ovaj brak više ne funkcioniše“.

Sud je tražio nešto drugo.

Neko je morao biti kriv.

Loš brak sam po sebi nije bio dovoljan

Današnja ideja da se brak može završiti zato što se trajno raspao razvijala se mnogo kasnije.

U britanskom sistemu početkom 20. stoljeća razvod je bio zasnovan na dokazivanju bračnog prijestupa. Dugo je glavna osnova bila preljuba, a pravila nisu bila ista za muškarce i žene.

Prije reforme iz 1923. muškarac je mogao tražiti razvod zbog preljube supruge. Žena je, međutim, morala dokazati preljubu supruga i još dodatne teške okolnosti.

Tek je Matrimonial Causes Act iz 1923. izjednačio supružnike u tom pogledu.

Ali i nakon toga ostao je jedan veliki problem.

Ako nije bilo preljube, razvod je i dalje bio izuzetno teško dobiti.

Dvoje ljudi mogli su biti potpuno nesretni – i pravno ostati zajedno

Brutalna ironija tadašnjeg sistema bila je u tome što međusobna nesreća nije nužno predstavljala razlog za razvod.

Mogli ste prestati voljeti jedno drugo. Mogli ste željeti potpuno odvojene živote. Mogli ste čak praktično već živjeti odvojeno.

Ali zakon nije pitao samo je li brak mrtav. Pitao je može li se dokazati zakonski priznato ponašanje jednog od supružnika.

To je stvaralo situacije koje danas zvuče gotovo apsurdno.

Pojavio se fenomen koji su zvali „hotelski razvod“

Ako su se muž i žena slagali da žele razvod, ali nisu imali zakonski razlog, neki parovi pokušavali su ga – proizvesti.

Historijski izvori opisuju takozvane „hotel divorces“. Muškarac bi otišao u hotel s drugom ženom i namjerno ostavio dovoljno tragova da svjedoci mogu tvrditi kako su ih vidjeli zajedno u okolnostima koje ukazuju na preljubu.

Privatni detektiv ili hotelsko osoblje mogli su kasnije dati izjavu sudu.

Drugim riječima, dvoje ljudi koji su se mirno dogovorili da više ne žele biti u braku ponekad su morali napraviti predstavu u kojoj je jedan od njih izgledao nevjeran kako bi zakon dopustio ono što su oboje već željeli.

Sudovi su bili svjesni mogućnosti takve saradnje, a dokazivanje lažnog ili dogovorenog prijestupa moglo je dovesti do problema s postupkom.

Za žene je izlazak iz braka bio još teži

Pravna prepreka bila je samo dio priče.

Žene su imale mnogo manju ekonomsku nezavisnost nego danas. Iako su tokom prethodnih desetljeća izborile pravo na vlastitu zaradu i imovinu, društvo 1920-ih još nije bilo organizovano oko pretpostavke da će udana žena imati samostalnu karijeru.

U pojedinim zanimanjima postojale su čak i takozvane „marriage bars“ – pravila prema kojima je žena nakon udaje mogla izgubiti posao ili joj je zapošljavanje bilo ograničeno.

Ako žena nije imala vlastite prihode, odlazak iz braka nije značio samo emocionalnu odluku.

Značio je pitanje gdje će živjeti, od čega će živjeti i kako će izdržavati djecu.

A društvo je znalo biti jednako teško kao i zakon

Razvod je tokom prve polovine 20. stoljeća još nosio snažnu društvenu stigmu.

Britanski parlament navodi da je prije Prvog svjetskog rata bio toliko rijedak da je u prvoj deceniji 20. stoljeća postojao približno jedan razvod na svakih 450 brakova.

Bio je skup, pravno komplikovan i mogao je postati javni skandal.

Novine su pratile zanimljive razvode, intimni detalji mogli su završiti pred sudom, a posebno su žene mogle snositi ozbiljne posljedice po reputaciju.

Zato pitanje „zašto jednostavno nisu otišli?“ iz današnje perspektive često zanemaruje svijet u kojem su ti ljudi živjeli.

Neki su se razdvojili bez formalnog razvoda

Naravno, loš brak nije značio da su svi nastavili živjeti pod istim krovom do smrti.

Postojala je mogućnost odvojenog života i pravne separacije, a reforme tokom 1920-ih postepeno su širile prava supružnika.

Ali separacija nije isto što i razvod. Dok je brak pravno trajao, mogućnost novog braka nije postojala.

Zbog toga su neki ljudi godinama živjeli odvojeno, ponekad imali druge partnere, ali su formalno i dalje bili u prvom braku.

Tek 1937. pravila su značajnije proširena

Matrimonial Causes Act iz 1937. u Engleskoj i Walesu proširio je razloge za razvod na stvari poput okrutnosti, dugotrajnog napuštanja partnera i određenih teških mentalnih bolesti.

Ali ni tada sistem nije postao ono što danas nazivamo razvodom bez krivice.

Ideja da brak može završiti zato što se jednostavno nepovratno raspao ozbiljnije je ušla u britansko pravo tek decenijama kasnije.

Divorce Reform Act iz 1969. napravio je ključan pomak prema konceptu raspada braka umjesto lova na „krivca“.

Promijenilo se i ono što očekujemo od braka

Prije 100 godina brak je imao mnogo snažniju ekonomsku, društvenu i institucionalnu funkciju. Ideja da brak prije svega mora donositi lično emocionalno ispunjenje nije imala istu težinu koju ima danas.

Kako su se mijenjali položaj žena, pristup radu, kontracepciji, socijalnoj zaštiti i društveni stavovi, mijenjalo se i pitanje šta smatramo dovoljnim razlogom za odlazak.

Danas čovjek može reći da je odnos prestao funkcionisati, da više nema bliskosti ili da partneri žele različite živote.

Prije jednog stoljeća sud je mnogo češće želio čuti nešto sasvim drugo: ko je šta uradio i može li se to dokazati.

Zato nisu svi ostajali jer su vjerovali u „brak po svaku cijenu“

Neki svakako jesu. Religija, porodica i društvene norme snažno su podržavale ideju doživotnog braka.

Ali drugi su ostajali zato što im alternativa nije bila jednostavna.

Razvod je mogao biti preskup. Dokazi nisu postojali. Žena možda nije imala dovoljno prihoda za samostalan život. Postojao je strah od gubitka ugleda, pitanja oko djece i mogućnost da privatni detalji završe pred sudom i javnošću.

Zbog toga statistika iz prošlosti ne govori nužno da su brakovi tada bili sretniji.

Govori i o tome koliko je bilo teže izaći iz onog koji nije bio.

Prije 100 godina najteži dio ponekad nije bio odlučiti otići

Najprije ste morali dokazati da imate pravo otići.

A upravo ta razlika pokazuje koliko se brak promijenio tokom samo nekoliko generacija.

Danas raspravljamo o tome odustaju li ljudi od odnosa prebrzo. Prije jednog stoljeća mnogi su živjeli u sistemu u kojem su mogli od odnosa odustati emocionalno – ali im zakon još dugo nije dopuštao da od njega odustanu i formalno.