MONTAIGNE JE VJEROVAO DA ČOVJEK POČINJE BOLJE ŽIVJETI TEK KADA PRESTANE BJEŽATI OD JEDNE MISLI

Postoji tema koju većina ljudi vrlo rado odgađa.

O poslu možemo razgovarati satima. Planiramo putovanja za sljedeću godinu, pravimo finansijske planove za deset godina unaprijed i ponašamo se kao da će raspored koji smo napravili uredno sačekati da ga završimo.

A onda neko spomene smrt i prostorija se promijeni.

„Nemoj o tome.“

„Ima vremena.“

„Hajde nešto ljepše.“

Francuski filozof Michel de Montaigne, koji je živio u 16. stoljeću, napravio je gotovo suprotno. Smatrao je da stalno izbjegavanje svijesti o smrti ne čini život lakšim. Može nas samo učiniti nespremnijim da ga stvarno živimo.

Naslov jednog njegovog eseja zvuči gotovo namjerno uznemirujuće

U prvoj knjizi svojih Eseja Montaigne piše poglavlje koje se tradicionalno prevodi kao „Filozofirati znači učiti umirati“.

Ideju nije izmislio potpuno sam; naslanjao se na antičke autore, posebno Cicerona i stoičku tradiciju. Ali način na koji ju je razvio učinio ju je jednom od najpoznatijih tema njegovog rada.

Poenta nije bila opsesivno razmišljati o kraju života.

Upravo suprotno: pokušavao je smanjiti moć koju strah od smrti ima nad životom.

Zašto nas nešto čega ne možemo izbjeći toliko kontroliše?

Montaigne primjećuje jednostavan paradoks. Smrt je jedan od rijetkih događaja za koji sa sigurnošću znamo da će se dogoditi, ali ponašamo se kao da je nepristojno čak ga i spomenuti.

Njegova ideja bila je da strah postaje veći kada nešto stalno guramo izvan pogleda. Ako cijeli život pokušavamo ne misliti o vlastitoj konačnosti, svaki podsjetnik može nas zateći potpuno nespremne.

Zato je pokušavao misliti o smrti dok je zdrav, dok putuje, razgovara, jaše konja ili radi obične stvari.

Ne da bi postao mračniji, nego da ta misao prestane imati toliku moć.

Smrt je kod njega postala argument protiv odgađanja života

„Jednog dana ću više putovati.“

„Jednog dana ću raditi manje.“

„Jednog dana ću nazvati tog prijatelja.“

„Kada sve završim, onda ću malo živjeti.“

Montaigneova filozofija stalno vraća pažnju na običan, stvarni život umjesto na idealnu verziju koja čeka iza sljedeće obaveze.

Ako vrijeme nije beskonačno, onda ono što stalno odgađamo nije samo zadatak. Ponekad odgađamo dijelove vlastitog života.

Zanimljivo je da je s godinama postao manje strog prema vlastitoj ideji

To je dio koji se često izgubi kada se Montaignea svede na jednu poznatu rečenicu.

Njegovi Eseji nastajali su godinama i stalno ih je dopunjavao. Montaigne nije filozof koji je jednom pronašao odgovor i zatim ga cijeli život samo ponavljao.

Kasniji dijelovi njegovog rada pokazuju opušteniji odnos prema smrti. Umjesto stalnog pripremanja, sve više naglašava prirodnost života i ideju da će nas samo iskustvo, kada dođe vrijeme, naučiti onome što trebamo znati.

To je možda još zanimljivija poruka: čak ni vlastite filozofske zaključke nije smatrao svetim.

Njegov cilj nije bio živjeti što duže nego živjeti prisutnije

Kada čovjek ozbiljno prihvati da vrijeme ima granicu, kriteriji se mogu promijeniti.

Neke svađe odjednom izgledaju manje važne. Odgađanje razgovora s dragom osobom više ne djeluje bezazleno. Pet godina provedeno u životu koji mrzimo više nije samo „privremena faza“.

To ne znači da trebamo svakog jutra ustajati u panici jer vrijeme prolazi. Montaigne je bio veliki zagovornik običnog života, zadovoljstava, razgovora, hrane, prijateljstva i svakodnevnog iskustva.

Upravo svijest o prolaznosti trebala je tim stvarima dati veću, a ne manju vrijednost.

Zašto je o smrti mogao pisati toliko otvoreno?

Montaigne je živio u vremenu kada je smrt bila vidljivija nego danas. Izgubio je bliskog prijatelja Étiennea de La Boétieja, živio tokom epidemija kuge, ratova i političkih sukoba, a i sam je tokom života imao ozbiljne zdravstvene probleme.

Smrt za čovjeka 16. stoljeća nije bila skrivena iza bolničkih vrata na način na koji često jeste danas.

Ali upravo zato njegov pristup nama djeluje toliko stran: pokušava govoriti mirno o temi koju smo naučili izbjegavati.

Šta bismo danas mogli uzeti iz Montaigneove ideje bez morbidnosti?

Ne morate svakog dana razmišljati o smrti.

Dovoljno je povremeno postaviti pitanje koje ona čini hitnijim.

Ako biste znali da vrijeme nije neograničeno, biste li i dalje pet godina odgađali istu odluku? Da li biste se i dalje toliko dugo ljutili zbog iste uvrede? Biste li toliko radili da nemate vremena za ljude zbog kojih navodno radite?

Ta pitanja nisu predviđanje smrti. Ona su provjera prioriteta.

Montaigneova poenta zato nije da počinjemo bolje živjeti kada se pomirimo s mračnom mišlju. Počinjemo drugačije gledati život kada prestanemo podrazumijevati da za sve važno uvijek postoji još vremena.

Možda je to razlog zbog kojeg njegova ideja, stara više od četiri stoljeća, još uvijek izaziva nelagodu.

Ne podsjeća nas samo da ćemo jednog dana umrijeti.

Podsjeća nas da se život, u međuvremenu, već događa.