SOKRAT JE PRIJE 2.400 GODINA UPOZORIO NA NAJVEĆU ZAMKU U ŽIVOTU: Mnogi tek kasno shvate da su živjeli ovaj život

Čovjek može uraditi gotovo sve što se od njega očekuje. Završiti školu, pronaći siguran posao, osnovati porodicu, kupiti stan, uredno plaćati račune i godinama izgledati kao neko ko je „složio život“.

A onda se u nekom trenutku pojavi neugodno pitanje: jesam li ja ovo zaista želio ili sam samo dobro ispunjavao tuđa očekivanja?

Takva dilema danas zvuči kao tema moderne psihologije, ali jedan čovjek ju je pretvorio u centralni dio svog života još u antičkoj Atini. Sokrat nije ostavio vlastite knjige, pa ga poznajemo prvenstveno kroz Platona, Ksenofonta i druge antičke izvore. Upravo zato njegove poznate rečenice treba čitati pažljivo i ne pretvarati ih u moderne motivacijske slogane.

Ipak, ideja koja mu se dosljedno pripisuje bila je vrlo jasna: život ne treba samo živjeti po navici. Treba ga preispitivati.

Najveći problem možda nije pogrešan izbor, nego izbor koji nikada nije bio vaš

Sokrat je veliki dio vremena provodio razgovarajući s ljudima koji su bili uvjereni da znaju šta su pravda, hrabrost, dobrota, uspjeh ili dobar život. Umjesto da im odmah ponudi odgovor, postavljao je pitanja.

Šta tačno pod tim misliš? Kako to znaš? Ako je to tačno, šta slijedi iz toga? Da li se tvoja tvrdnja slaže s onim što si maloprije rekao?

Takav način razgovora često je bio neugodan jer bi ljudi nakon nekoliko pitanja shvatili da vrijednosti prema kojima žive možda nikada nisu ozbiljno preispitali.

To je važnije nego što zvuči. Mnogo naših životnih odluka ne nastaje tako što sjednemo i kažemo: „Ovo sam izabrao jer vjerujem da je dobro za mene.“ Često jednostavno pratimo put koji je već označen.

Treba imati dobar posao. Treba zarađivati više. Treba imati određeni stil života. Treba izgledati uspješno. Treba postići ono što ljudi oko nas smatraju uspjehom.

Sokrat bi vjerovatno prvo pitao: „Zašto?“

Novac, ugled i status nisu bili na vrhu njegove liste

U Platonovoj Apologiji, Sokrat svoje sugrađane prikazuje kao ljude koji veliku pažnju posvećuju novcu, ugledu i položaju, dok mnogo manje razmišljaju o karakteru i tome jesu li postali bolji ljudi.

To ne znači da je tvrdio da je siromaštvo vrlina ili da treba odbaciti svaki uspjeh. Njegova provokacija bila je drugačija: ako čovjek cijeli život potroši na stvari koje mu drugi mogu oduzeti, a nikada ne razmisli kakav je postao, šta je zapravo postigao?

U tom smislu moderna verzija Sokratovog pitanja mogla bi glasiti: ako vam niko ne bi čestitao, lajkao fotografiju, pohvalio posao ili znao koliko nešto košta, biste li i dalje željeli isti život?

Zašto je preispitivanje sebe toliko neugodno?

Zato što odgovori mogu zakomplikovati stvari.

Lakše je nastaviti karijeru koju smo već izgradili nego priznati da nas više ne ispunjava. Lakše je održavati određeni način života nego pitati koliko nas zaista čini sretnim. Lakše je ponavljati porodična uvjerenja nego priznati da o nekima mislimo drugačije.

Preispitivanje ne garantuje da ćemo promijeniti odluku. Možda ćemo nakon ozbiljnog razmišljanja zaključiti da upravo želimo posao, brak, kuću i život koji već imamo.

Razlika je samo u tome što ih tada više ne živimo automatski.

Sokrat nije svojim sagovornicima davao gotov recept za sreću

To je jedan od razloga zašto njegove ideje i danas privlače pažnju. Nije ostavio listu od deset pravila koja će svima garantovati dobar život.

Njegov metod bio je mnogo zahtjevniji: čovjek mora učestvovati u vlastitom razmišljanju.

U razgovorima koje prenosi Platon, Sokrat često dolazi do tačke na kojoj sagovornik više nije siguran u ono što je nekoliko minuta ranije tvrdio s potpunim samopouzdanjem.

Takva zbunjenost za njega nije bila poraz. Bila je početak.

Čak je i pred smrtnom presudom ostao vjeran istom principu

Sokrat je 399. godine prije nove ere osuđen na smrt. Imao je mogućnosti koje su mogle otvoriti prostor za bijeg ili kompromis, ali je odbio napustiti principe prema kojima je živio.

Prema Platonovom prikazu, smatrao je da nije dovoljno pitati šta će nas spasiti od neugodne posljedice; prvo treba pitati je li ono što planiramo uraditi pravedno.

To je možda najekstremniji primjer njegove filozofije. Vrijednosti nisu nešto što izgovaramo kada je lako. Njihova prava cijena postaje vidljiva kada nas nešto koštaju.

Kako čovjek prepozna da možda živi „tuđi život“?

Nema jednostavnog testa, ali nekoliko pitanja mogu biti neugodno korisna.

Da li biste izabrali isti posao kada niko ne bi bio impresioniran njegovim nazivom? Da li kupujete stvari zato što ih želite ili zato što ne želite izgledati manje uspješno od drugih? Jeste li određene životne odluke donijeli zato što ste ih željeli ili zato što je „vrijeme bilo“?

I možda najteže: kada biste uklonili očekivanja porodice, prijatelja i društva, koliko bi vašeg sadašnjeg života ostalo isto?

Sokrat nije doslovno tvrdio da većina ljudi živi „tuđi život“. To je savremena formulacija njegove mnogo starije ideje: život bez preispitivanja može proći prema pravilima koja nikada nismo sami provjerili.

Najveća zamka zato možda nije donijeti pogrešnu odluku.

Možda je mnogo opasnije nikada se ni ne zapitati ko je odluku zapravo donio.