Zašto dugme lifta pritiskamo više puta iako već svijetli? Postoji psihološki razlog zašto to radimo

Pritisnete dugme za lift.

Ono zasvijetli i jasno pokazuje da je poziv registrovan.

Prođe nekoliko sekundi.

Lift još nije stigao, pa ponovo pritisnete dugme.

A zatim možda još jednom – malo jače.

Znate da drugi, treći ili peti pritisak vjerovatno neće natjerati lift da se kreće brže. Ipak, teško je odoljeti.

Zašto to radimo?

Psihologija nudi zanimljivo objašnjenje: ljudskom mozgu nije naročito ugodno čekati nešto nad čim nema kontrolu, pa nam čak i beskoristan dodatni potez može dati osjećaj da ipak nešto poduzimamo.

U osnovi tog ponašanja krije se fenomen koji psiholozi nazivaju iluzijom kontrole.

Prvi pritisak je dovoljan, ali naš mozak želi još jednu potvrdu

Kod uobičajenog sistema lifta poziv se registruje kada prvi put pritisnete dugme.

Kada ono zasvijetli, sistem je već dobio informaciju da neko čeka na tom spratu.

Ponovni pritisci uglavnom neće vaš poziv učiniti važnijim niti natjerati lift da vas izabere prije nekoga drugog.

Ali čovjek ne razmišlja uvijek kao elektronski sistem.

Dok stojimo i čekamo, nemamo mnogo informacija.

Ne znamo gdje je lift.

Ne znamo koliko ljudi ulazi i izlazi.

Ne znamo zašto traje duže nego što smo očekivali.

Kada nemamo kontrolu nad situacijom, jednostavan pokret prsta može nam barem nakratko vratiti osjećaj da smo nešto uradili.

Psiholozi ovo nazivaju „iluzijom kontrole“

Termin iluzija kontrole koristi se za situacije u kojima čovjek precijeni koliko njegove vlastite radnje utiču na rezultat koji zapravo nije potpuno pod njegovom kontrolom.

Lift je gotovo školski primjer.

Pritisnete dugme.

Nakon toga lift stigne.

Mozgu je veoma lako povezati dvije stvari:

„Ja sam pritisnuo – lift je došao.“

To je tačno kada govorimo o prvom pozivu.

Ali ako tokom čekanja pritisnete još četiri puta, lift će na kraju ponovo stići neposredno nakon nekog od tih pritisaka.

Tada se može javiti osjećaj da je upravo posljednji potez „pomogao“, iako bi lift stigao u isto vrijeme i da ste mirno čekali.

Eksperiment s običnim dugmetom pokazao je koliko smo skloni tome

U jednom psihološkom istraživanju učesnici su pratili odnos između pritiskanja dugmeta i paljenja svjetla.

Postojala je jedna važna caka.

Pritiskanje dugmeta zapravo nije povećavalo vjerovatnoću da će se svjetlo upaliti.

Ishod je bio nezavisan od njihovog poteza.

Ipak, mnogi učesnici procijenili su da između njihovog pritiskanja i paljenja svjetla postoji određena uzročno-posljedična veza.

Drugim riječima, naš mozak je veoma dobar u traženju obrazaca – čak i onda kada je stvarna veza mnogo slabija nego što nam se čini.

Najviše pritiskamo kada nam se žuri

Zamislite dvije situacije.

U prvoj ste krenuli pola sata ranije i potpuno vam je svejedno hoće li lift doći za deset ili trideset sekundi.

U drugoj kasnite na važan sastanak.

U kojoj situaciji ćete vjerovatnije ponovo pritisnuti dugme?

Najvjerovatnije u drugoj.

Što nam je rezultat važniji, teže nam je mirno prihvatiti činjenicu da ga trenutno ne možemo ubrzati.

Čekanje tada djeluje kao gubitak vremena, a aktivnost – čak i kada objektivno ništa ne mijenja – daje osjećaj da nismo potpuno bespomoćni.

Svjetlo kaže „registrovano“, ali mi ipak želimo provjeriti

Postoji još jedan vrlo jednostavan razlog.

Sumnja.

Čak i kada dugme svijetli, dio nas može pomisliti:

„Jesam li ga dobro pritisnuo?“

„Možda sistem nije reagovao?“

„Možda moram ponovo?“

Zato drugi pritisak često nije pokušaj da lift ubrzamo, nego svojevrsna provjera.

Slično radimo kada nekoliko puta kliknemo na računalni program koji se sporo otvara ili osvježimo internetsku stranicu iako znamo da joj samo treba nekoliko sekundi da učita sadržaj.

Naš potez nam pruža trenutni osjećaj potvrde.

A onda se uključi i navika

Ne mora svaki put iza ponašanja stajati ozbiljan psihološki proces.

Ponekad nešto ponovimo jednostavno zato što smo to uradili stotinama puta prije.

Dođemo do lifta, podignemo ruku i pritisnemo dugme gotovo bez razmišljanja.

Ako ono već svijetli jer ga je neko pritisnuo prije nas, moguće je da ćemo ga svejedno dodirnuti.

Naš mozak voli automatizovati male svakodnevne radnje kako ne bismo morali svjesno razmišljati o svakom koraku.

Zato ponašanje koje izgleda potpuno nelogično ponekad nije ništa više od dobro uvježbane rutine.

Isto radimo mnogo češće nego što primjećujemo

Lift nije jedino mjesto na kojem pokušavamo „pomoći“ situaciji na koju više nemamo veliki utjecaj.

Nekoliko puta provjeravamo je li poruka poslana.

Ponovo kliknemo dugme kada se aplikacija ne otvori odmah.

Osvježavamo stranicu čekajući rezultat.

Više puta provjeravamo je li zaključano nešto što smo zaključali prije nekoliko sekundi.

U normalnim svakodnevnim situacijama takvi postupci često su samo spoj navike, nestrpljenja i potrebe za sigurnošću.

Sami po sebi ne znače da s osobom postoji bilo kakav psihološki problem.

Zašto nam je toliko teško jednostavno čekati?

Zato što je čekanje posebno neugodno kada ne znamo koliko će trajati.

Ako na displeju piše da lift stiže za tačno osam sekundi, situaciju je lakše prihvatiti.

Ako samo stojite pred zatvorenim vratima bez ikakve informacije, vrijeme može subjektivno djelovati mnogo duže.

Tada ponovno pritiskanje dugmeta postaje mala radnja kojom prekidamo pasivno čekanje.

Ne ubrzavamo lift.

Ali sebi dajemo osjećaj aktivnosti.

Zato sljedeći put pogledajte šta ćete uraditi

Kada vam se sljedeći put upali dugme lifta, pokušajte samo stati i čekati.

Vrlo je moguće da ćete nakon nekoliko sekundi osjetiti potrebu da ga pritisnete ponovo.

I upravo tada možete uhvatiti vlastiti mozak na djelu.

On ne pokušava nužno biti nelogičan.

Samo teško podnosi osjećaj da se nešto važno događa, a da on trenutno nema šta uraditi.

Zato još jednom pritisnemo dugme.

Lift neće doći brže – ali nama će se na trenutak činiti da smo učinili nešto da ga požurimo.