Čuvate kese, kutije i stare stvari „jer će možda zatrebati“? Psihologija objašnjava šta stoji iza ove navike

Otvorite ladicu i unutra je nekoliko kesa koje ste dobili u prodavnici. Na ormaru stoji kutija od telefona koji koristite već godinama. Negdje u podrumu čuvate kablove za uređaje kojih se više ni ne sjećate, stare tegle, komade ambalaže ili predmete koje niste koristili mjesecima.

A kada dođe vrijeme da ih bacite, pojavi se dobro poznata rečenica: „Neka, možda će zatrebati.“

Takvo ponašanje samo po sebi nije ništa neobično. Ljudi često čuvaju stvari koje objektivno nemaju veliku vrijednost, a psihologija nudi nekoliko mogućih objašnjenja zašto nam je ponekad mnogo lakše nešto ostaviti nego baciti.

Razlog nije uvijek škrtost niti obična neurednost. U pozadini mogu biti osjećaj sigurnosti, strah od budućeg nedostatka, sentimentalna vrijednost, ali i jednostavna činjenica da stvari koje već posjedujemo često doživljavamo vrednijim nego što bismo ih doživljavali da nam ne pripadaju.

„Možda će zatrebati“ zapravo smanjuje osjećaj rizika

Kesa ili prazna kutija danas možda nema nikakvu funkciju. Ali naš mozak lako može zamisliti situaciju u kojoj će nam baš taj predmet jednog dana biti potreban.

Trebat će nešto spakovati.

Trebat će odnijeti stvari nekome.

Možda će uređaj trebati vratiti u originalnoj ambalaži.

Možda će stara tegla dobro doći za zimnicu ili odlaganje sitnica.

Problem je što zamišljena buduća korist često ima veću težinu od činjenice da predmet mjesecima ili godinama samo zauzima prostor.

Bacanje tada može djelovati kao mala vrsta rizika: šta ako mi baš sutra zatreba ono što danas bacim?

Zadržavanjem stvari uklanjamo tu neizvjesnost. Predmet je tu, pa više ne moramo razmišljati o mogućnosti da ćemo ga kasnije ponovo morati tražiti ili kupovati.

Kada nešto postane „naše“, teže ga se odričemo

U psihologiji i bihevioralnoj ekonomiji poznat je takozvani efekat posjedovanja. Pojednostavljeno, ljudi mogu nečemu pridavati veću vrijednost samo zato što to već posjeduju.

Kutija koju biste u prodavnici vjerovatno smatrali običnim komadom kartona odjednom može djelovati korisnije kada se već nalazi u vašem domu.

„Dobra je kutija.“

„Šteta je baciti.“

„Može nešto stati u nju.“

Na taj način odluka više nije samo pitanje: „Treba li mi ovo?“ Umjesto toga postaje pitanje: „Jesam li siguran da mi ovo nikada neće trebati?“

A na drugo pitanje mnogo je teže odgovoriti potvrdno.

Stvari ponekad čuvamo zbog osjećaja sigurnosti

Navika može biti izraženija kod osoba koje su tokom života naučile da se stvari ne bacaju lako.

Ako je neko odrastao u porodici u kojoj se štedjelo, popravljalo i ponovo koristilo sve što je moglo poslužiti, sasvim je razumljivo da će i kasnije imati drugačiji odnos prema predmetima.

Kesa nije samo kesa – može postati nešto što je „šteta baciti“. Stara odjeća može biti „za po kući“, kutija „za svaki slučaj“, a uređaj koji više ne radi ostaje jer bi se „možda mogao popraviti“.

Takva navika može biti i sasvim praktična. Ponovna upotreba stvari često ima smisla i može smanjiti nepotrebnu potrošnju.

Razlika nastaje onda kada predmeti prestanu služiti nama, a mi počnemo služiti njima – premještamo ih, tražimo gdje ćemo ih smjestiti i gubimo prostor zbog stvari koje gotovo nikada ne koristimo.

Neke stvari ne čuvamo zbog koristi nego zbog uspomena

Posebna kategorija su predmeti koji imaju emocionalnu vrijednost.

Stara ulaznica, dječija igračka, čestitka, komad odjeće, poklon ili predmet osobe koje više nema možda objektivno ne vrijedi gotovo ništa, ali za vlasnika predstavlja mnogo više od samog predmeta.

Naše stvari mogu biti povezane s identitetom, prošlošću i ljudima koji su nam važni. Zbog toga se bacanje ponekad ne doživljava kao odbacivanje predmeta, nego kao da odbacujemo dio uspomene.

U takvim situacijama sasvim je normalno da racionalno pitanje „koristim li ovo?“ nije dovoljno da donesemo odluku.

A zašto čuvamo potpuno beznačajne stvari?

Zanimljivo je da nije potrebno da predmet nosi snažnu uspomenu.

Ponekad je jednostavno lakše ostaviti ga nego donijeti odluku.

Razvrstavanje stvari zahtijeva niz malih odluka: treba li mi, vrijedi li, mogu li ga iskoristiti, kome ga mogu dati, hoću li zažaliti ako ga bacim?

Kada smo umorni ili nemamo vremena, najjednostavnija odluka glasi: „Ostavit ću ga za sada.“

I tako kutija ostane mjesec dana. Zatim godinu. A nakon nekoliko godina više ni ne znamo šta se nalazi u njoj.

Čuvanje stvari ne znači automatski da postoji psihološki problem

Važno je napraviti razliku između svakodnevnog čuvanja stvari i poremećaja gomilanja.

To što imate ladicu punu kesa, nekoliko kutija u podrumu ili teško bacate sentimentalne predmete ne znači da imate poremećaj.

Kod poremećaja gomilanja postoji trajna i izražena teškoća odvajanja od stvari, a količina predmeta može postati toliko velika da otežava normalno korištenje prostorija i svakodnevni život.

Drugim riječima, nije presudno samo koliko stvari neko ima, već koliko one utiču na njegov život, prostor i odnose s drugim ljudima.

Jedno pitanje može olakšati odluku

Ako želite smanjiti količinu stvari koje čuvate „za svaki slučaj“, nije potrebno odmah praviti veliko čišćenje.

Ponekad je dovoljno promijeniti pitanje.

Umjesto:

„Može li mi ovo ikada zatrebati?“

pokušajte pitati:

„Kolika je vjerovatnoća da ću ovo zaista koristiti u narednih godinu dana?“

Gotovo svaki predmet može jednom teoretski zatrebati. Ali to ne znači da svaki predmet vrijedi čuvati godinama.

Možete se pitati i koliko bi bilo teško ili skupo zamijeniti ga ako vam jednog dana ipak bude potreban. Čuvanje jedne kvalitetne kutije ima smisla. Čuvanje dvadeset gotovo identičnih kutija možda već nema.

Nekada „šteta baciti“ zapravo znači nešto sasvim drugo

Način na koji se odnosimo prema stvarima često govori manje o samim predmetima, a više o tome kakvu vrijednost im mi pripisujemo.

Nekome predstavljaju sigurnost. Nekome uspomenu. Nekome mogućnost da u budućnosti uštedi novac. A nekome je jednostavno neugodan osjećaj da baci nešto što je još uvijek upotrebljivo.

Zato rečenica „možda će zatrebati“ nije uvijek samo izgovor za neurednu ladicu.

Ponekad je to mali psihološki mehanizam kojim pokušavamo izbjeći osjećaj gubitka, pogrešne odluke ili budućeg nedostatka.

Ako nekoliko kesa i kutija ne smeta vašem svakodnevnom životu, vjerovatno nema razloga da od toga pravite problem. Ali ako stvari neprestano ulaze u kuću, gotovo ništa ne možete baciti, prostorije više ne možete normalno koristiti ili sama pomisao na odvajanje od predmeta izaziva ozbiljnu uznemirenost, tada je riječ o nečemu što vrijedi shvatiti ozbiljnije.