KAKO DA ZNATE JE LI VAŠ BRAK U KRIZI? Psiholog JOHN GOTTMAN izdvojio je 4 načina komunikacije na koja treba obratiti pažnju

Ne postoji brak u kojem partneri nikada ne povise ton, ne naljute se ili se ne slože oko važnih stvari. Svađa sama po sebi zato nije dokaz da je odnos pred krajem.

Psiholog John Gottman, poznat po dugogodišnjem istraživanju partnerskih odnosa, mnogo pažnje posvetio je načinu na koji se partneri ponašaju upravo kada među njima postoji konflikt.

Četiri posebno problematična obrasca nazvao je „četiri jahača“: kritika, prezir, defanzivnost i povlačenje iz komunikacije.

Važno je naglasiti da jedna svađa u kojoj se pojavi nešto od navedenog ne znači da je brak propao. Problem nastaje kada takav način komunikacije postane uobičajen.

1. Kritika: Kada problem više nije postupak nego partnerova ličnost

Prigovor i kritika nisu isto.

Možete reći: „Dogovorili smo se da ćeš nazvati ako kasniš i bilo mi je teško kada nisi.“

To se odnosi na konkretan postupak.

Kritika bi zvučala: „Ti nikada ne misliš ni na koga osim na sebe.“

Odjednom problem više nije jedan propust nego cijela partnerova ličnost.

Posebno riječi „uvijek“ i „nikada“ lako pretvaraju raspravu o određenom događaju u opću presudu.

Mnogo konstruktivnije je govoriti o konkretnom ponašanju, vlastitom osjećaju i onome što bismo željeli drugačije.

2. Prezir: Kada nestane osnovno poštovanje

Prezir može izgledati kao ruganje, zajedljiv sarkazam, vrijeđanje, imitiranje partnera ili kolutanje očima dok govori.

Može se sakriti i u navodno duhovitoj rečenici:

„Naravno da si zaboravio. Od tebe se drugo nije ni moglo očekivati.“

Tu više nije riječ samo o ljutnji.

Možete biti veoma ljuti na nekoga i još uvijek ga doživljavati kao ravnopravnu osobu vrijednu poštovanja.

Prezir šalje drugačiju poruku: „Ja sam iznad tebe.“

Zbog toga je posebno destruktivan kada postane uobičajen način komunikacije.

3. Defanzivnost: Kada svaka primjedba automatski postane napad

Partner kaže: „Voljela bih da si mi javio da ćeš kasniti.“

Odgovor može biti: „A ti meni kao uvijek sve javiš?“

Za nekoliko sekundi razgovor se pomjerio s jednog problema na popis grešaka druge osobe.

Defanzivnost je razumljiva. Kada osjećamo da nas neko napada, prirodno je pokušati zaštititi sebe.

Ali ako nikada ne možemo priznati ni mali dio vlastite odgovornosti, isti problemi se teško rješavaju.

Ponekad je dovoljna rečenica: „Da, trebao sam javiti.“

4. Povlačenje: Kada jedan partner emocionalno napusti razgovor

Jedna osoba govori, a druga više gotovo ne reaguje.

Gleda u telefon, odgovara kratkim „dobro“, okreće se ili odlazi bez objašnjenja.

Ovakvo ponašanje može izgledati potpuno hladno, ali Gottman ga povezuje i s osjećajem preplavljenosti konfliktom.

Osoba je toliko uznemirena da konstruktivan razgovor u tom trenutku postaje veoma težak.

Zato pauza sama po sebi nije loša.

Problem je kada pauza postane kažnjavanje šutnjom.

Velika je razlika između: „Treba mi malo vremena da se smirim pa ćemo nastaviti razgovor“ i nestanka iz komunikacije bez ikakve namjere da se problem kasnije otvori.

Paru može pomoći dogovor da u trenucima velike napetosti naprave pauzu, ali se kasnije vrate istoj temi kada su oboje smireniji.

Najvažnije pitanje zato možda nije „Da li se svađamo?“, nego „Kako se ponašamo jedno prema drugom dok se svađamo?“

Svi ponekad kritikuju, postanu defanzivni ili kažu nešto što nije trebalo. Mnogo više govori ono što se događa nakon toga.

Postoji li izvinjenje? Može li neko priznati grešku? Vraća li se poštovanje nakon konflikta?

Ako su ponižavanje, napadi i emocionalno povlačenje postali gotovo jedini način komunikacije, to može biti znak da odnos treba ozbiljniju pažnju.

Partnersko savjetovanje tada nije dokaz neuspjeha. Nekim parovima upravo strukturiran razgovor uz stručnu osobu pomogne da prekinu obrazac koji više ne uspijevaju zaustaviti sami.