ODGAJAMO LI KĆERKE DA MISLE SVOJOM GLAVOM ILI DA BUDU POŽELJNE? Filozofkinja je ovo pitanje otvorila još 1792. godine

Porodična poruka rijetko zvuči kao velika životna lekcija. Izgovorimo je usput, dok dijete bira odjeću, odbija pozdrav ili pokušava objasniti zašto se s nečim ne slaže. Želimo ga pripremiti za život među ljudima.

Tek kada slične rečenice čujemo jednu za drugom, možemo se zapitati kakvu sliku odrastanja zajedno stvaraju. Šta dijete iz njih zaključuje o tome kada zaslužuje pohvalu i čije mišljenje treba najviše cijeniti?

Posebno je zanimljivo uporediti šta govorimo djevojčicama i dječacima u istoj situaciji. Razlike koje odraslima djeluju sitno mogu biti dobar povod za razgovor o našim očekivanjima.

Šta zapravo pohvalimo kada kažemo da je djevojčica dobra

Možemo misliti da je pažljiva, iskrena ili spremna pomoći. Ali možemo misliti i da se ne suprotstavlja, ne traži mnogo i ne stvara odraslima neugodne razgovore. Vrijedi precizirati šta prepoznajemo u njenom postupku.

Zamislite da dijete mirno objasni zašto ne želi određenu aktivnost. Da li ga saslušamo ili prigovorimo da previše odgovara? Bismo li jednako reagovali da isti razlog iznese dječak?

Sličan primjer je pohvala za izgled. Lijepo je da dijete čuje da nam se dopada njegova odjeća. Ipak, možemo pogledati spominjemo li podjednako njegov trud, radoznalost, znanje i sposobnost da nešto samostalno riješi.

Razlika između obzirnosti i odustajanja od glasa

Učiti dijete da sluša druge, poštuje dogovor i preuzme odgovornost ima smisla. Uz to se može učiti kako da kaže da mu nešto nije jasno, da je uznemireno ili da se s nečim ne slaže.

To traži strpljenje odraslih. Lakše je prekinuti objašnjenje nego čuti razlog koji komplikuje plan. Ipak, možete tražiti miran način obraćanja bez zabrane svakog neslaganja.

Za porodicu je korisno i pitanje o budućnosti. Kada zamišljamo odraslu kćerku, govorimo li jednako o prijateljstvu, obrazovanju i samostalnosti kao o tome hoće li je neko izabrati za partnericu?

Možete zamisliti dvije različite poruke poslije istog neuspjeha. Jedna djetetu govori da mu to nije trebalo i da se ne izlaže. Druga pita šta je pokušalo i šta bi sljedeći put uradilo drugačije. Vrijedi provjeriti dobijaju li djeca oko vas podjednako prilika za ovu drugu vrstu razgovora.

Šta je Wollstonecraft osporavala u 18. stoljeću

Mary Wollstonecraft u djelu Odbrana prava žene iz 1792. kritikovala je odgoj koji žene priprema prvenstveno da budu dopadljive i poslušne. Zastupala je razvoj razuma, obrazovanje i odnose u kojima žena može biti ravnopravna sagovornica.

U središtu njenog prigovora nalazi se pitanje kakvu samostalnost možemo očekivati ako osobu učimo da joj vrijednost zavisi od tuđeg odobravanja. Taj historijski tekst danas može poslužiti kao povod za preispitivanje porodičnih poruka.

Nije potrebno poistovjećivati savremeno djetinjstvo s društvom iz 1792. godine. Dovoljno je pogledati koje se pretpostavke o ženskoj ulozi još pojavljuju u svakodnevnim pohvalama i upozorenjima.

Jedna preciznija pohvala za početak

Umjesto opće ocjene da je dijete bilo dobro, možete opisati šta ste vidjeli: pažljivo je saslušalo drugu osobu, pokušalo riješiti težak zadatak ili jasno objasnilo svoj razlog. Tako pohvala postaje razumljiva.

Jednako možete priznati vlastitu grešku. Ako ste prekinuli razgovor iz žurbe, vratite mu se i pitajte šta je dijete htjelo reći. Time pokazujete da se dogovor može popravljati.

Wollstonecraftina tema ostavlja pitanje za odrasle: želimo li da kćerka zna biti prihvaćena u društvu i da istovremeno umije prepoznati kakav život sama želi? Odgovor se vidi u malim prilikama koje joj svakodnevno ostavljamo.