Psihologija

LJUDI KOJI TEŠKO TROŠE NOVAC NA SEBE, A RADO GA DAJU DRUGIMA: Iza ove navike mogu se kriti 4 psihološka razloga

Nekim ljudima nije problem dati 50 eura za poklon, platiti ručak cijelom društvu ili pomoći članu porodice, ali će danima razmišljati treba li sebi kupiti cipele, otići na masažu ili zamijeniti telefon koji jedva radi.

Čak i kada imaju dovoljno novca, trošenje na sebe može izazvati nelagodu. Odmah se pojavi pitanje: „Treba li mi to stvarno?“ ili „Mogao sam taj novac potrošiti pametnije.“

Zanimljivo je da ista osoba često nema isti problem kada novac odlazi nekome drugome.

To ne znači automatski da je osoba velikodušnija od svih ostalih, niti da iza ponašanja mora postojati neki ozbiljan problem. Ali psihologija pokazuje da naš odnos prema novcu često nema veze samo s matematikom. U njemu se mogu miješati osjećaj krivice, porodične poruke, samovrijednost i potreba da budemo korisni drugima.

1. Trošenje na sebe može izazivati osjećaj krivice

Neki ljudi racionalno znaju da sebi mogu priuštiti određenu stvar, ali se nakon kupovine ipak osjećaju loše.

To posebno može biti izraženo kod osoba koje su naučile da se vlastite potrebe stavljaju iza potreba porodice ili da je trošenje na sebe znak sebičnosti.

Psihološka istraživanja pokazuju da anticipirana krivica može ljude navesti da postupaju protiv vlastitog finansijskog interesa kako ne bi imali osjećaj da su nekome nanijeli štetu ili postupili sebično.

U jednoj seriji istraživanja ljudi su, primjerice, ponekad izbjegavali tražiti povrat vlastitog posuđenog novca upravo zato što su očekivali da će se osjećati krivima ako to učine.

To ne dokazuje da je isti mehanizam prisutan kod svake osobe koja teško troši na sebe, ali pokazuje koliko snažno osjećaj krivice može uticati na finansijske odluke.

2. Odrastanje u finansijskoj nesigurnosti može ostaviti trag i kada novca kasnije ima dovoljno

Osoba koja je odrasla uz stalna upozorenja „novca nema“, „ne rasipaj“ ili „čuvaj za crne dane“ može takav način razmišljanja zadržati desetljećima.

Čak i kada se finansijska situacija popravi, unutrašnji osjećaj sigurnosti ne mora je pratiti istom brzinom.

Kupovina koja objektivno ne ugrožava budžet tada može izazvati osjećaj da se radi nešto neodgovorno.

Posebno je zanimljivo što pomoć drugima u isto vrijeme može djelovati potpuno opravdano. Novac potrošen na dijete, roditelja ili prijatelja dobija jasan smisao. Novac potrošen na sebe može izgledati kao luksuz.

Takav obrazac nije nužno svjestan. Čovjek možda samo kaže da je „štedljiv“, iako se iza njegove štedljivosti krije mnogo starija potreba da nikada ne ostane bez sigurnosne rezerve.

3. Nekim ljudima je lakše osjećati vlastitu vrijednost kada su korisni drugima

Postoji još jedan zanimljiv razlog.

Ako je osoba godinama dobijala najviše priznanja kada pomaže, daje, rješava probleme ili brine o drugima, velikodušnost može postati dio njenog identiteta.

„Ja sam onaj koji uskače.“

„Ja uvijek pomognem.“

„Meni ne treba puno.“

Problem nastaje kada vlastite potrebe počnu izgledati manje legitimno od tuđih.

Takva osoba može bez razmišljanja potrošiti novac da usreći nekoga drugoga jer tada osjeća jasnu svrhu. Kada treba nešto učiniti za sebe, nema isti osjećaj opravdanja.

Drugim riječima, novac tada nije samo novac. On postaje način dokazivanja da smo dobri, pouzdani i potrebni.

4. Trošenje na sebe može djelovati kao prijetnja slici koju osoba ima o sebi

Neko može godinama sebe doživljavati kao racionalnu, skromnu ili finansijski disciplinovanu osobu.

Kupovina nečega što nije nužno tada može izazvati unutrašnji konflikt: „Ako ovo kupim, jesam li i dalje odgovoran?“

Istraživanja o finansijski uslovljenoj samovrijednosti pokazuju da novac kod nekih ljudi može postati snažno povezan s osjećajem lične vrijednosti, uspjeha i identiteta. Takvi odnosi prema novcu mogu stvoriti intenzivnije unutrašnje sukobe oko toga treba li trošiti ili štedjeti.

Zato osoba možda ne odustaje od kupovine zato što je nema čime platiti, nego zato što trošenje narušava sliku koju ima o sebi.

Velikodušnost nije problem – ali stalno zanemarivanje sebe može postati

Nema ništa loše u tome da nekome više zadovoljstva donosi poklon nego nova stvar za sebe. Ljudi se razlikuju i neki su prirodno štedljiviji ili velikodušniji.

Ali vrijedi obratiti pažnju ako osoba sebi uskraćuje čak i stvari koje su joj potrebne dok istovremeno osjeća obavezu da stalno finansijski pomaže drugima.

Posebno ako nakon svake kupovine za sebe dolaze krivica, strah ili potreba da taj iznos „nadoknadi“ štednjom.

Zdrav odnos prema novcu ne znači potrošiti sve što imamo, ali ni vjerovati da su tuđe potrebe uvijek važnije od naših.

Ponekad je prava finansijska disciplina upravo sposobnost da razlikujemo impulsivnu kupovinu od sasvim legitimne odluke da dio onoga što smo zaradili potrošimo i na vlastiti život.