Zanimljivosti

PSIHOLOGINJA ELLEN LANGER ISTRAŽIVALA JE ŠTA SE DOGAĐA KADA STARIJI LJUDI ŽIVE KAO DA SU PONOVO MLADI: Njen neobični eksperiment i danas izaziva rasprave

Zamislite da imate više od 70 godina i da vas neko na nekoliko dana odvede u kuću u kojoj kao da je vrijeme stalo prije dvije decenije.

Na radiju se čuju pjesme iz vaše mladosti. Na stolovima su stare novine i časopisi. Na televiziji se emituju programi iz 1959. godine, a od vas se ne traži samo da se prisjećate prošlosti.

Treba se ponašati kao da je 1959. upravo sada.

Upravo takvu ideju krajem 1970-ih testirala je harvardska psihologinja Ellen Langer u eksperimentu koji je kasnije postao poznat kao „Counterclockwise“ – suprotno smjeru kazaljke na satu.

Rezultati su postali jedan od najpoznatijih primjera istraživanja odnosa između načina razmišljanja i starenja, ali postoji važan dio priče koji se u viralnim verzijama često preskoči: eksperiment je bio veoma malen i njegovi originalni rezultati nikada nisu objavljeni kao standardni recenzirani naučni članak.

Kuća je izgledala kao da je ponovo 1959.

U originalnom eksperimentu mala grupa muškaraca u sedamdesetim i osamdesetim godinama provela je nekoliko dana u posebno pripremljenom prostoru.

Sve je trebalo podsjećati na period dvadesetak godina ranije.

Čitali su časopise iz tog vremena, slušali muziku i radio, gledali stare televizijske emisije i razgovarali o događajima iz 1959. kao da se upravo odvijaju.

Važna razlika bila je u tome što nisu trebali samo reći: „Sjećam se kada se ovo dogodilo.“

Trebali su govoriti u sadašnjem vremenu.

Cilj je bio vidjeti šta će se dogoditi ako okruženje i ponašanje prestanu starije ljude neprestano podsjećati na njihovu trenutnu dob.

Od muškaraca se očekivala i veća samostalnost

Eksperiment nije uključivao samo stare novine i muziku.

Učesnici su trebali biti aktivniji i samostalniji nego što je od njih možda u svakodnevnom životu okolina očekivala.

Umjesto da ih se tretira kao krhke starce kojima je za sve potrebna pomoć, trebali su sami učestvovati u svakodnevnim poslovima tokom boravka.

To je važan detalj jer otežava jednostavan zaključak da je sama misao „ponovo sam mlad“ izazvala fizičke promjene.

Promjena okruženja, više aktivnosti, društvo i veća očekivanja samostalnosti također su mogli igrati ulogu.

Langer je prijavila poboljšanja na više mjerenja

Prema izvještajima koje je Langer kasnije objavila i opisivala, muškarci su nakon boravka pokazivali poboljšanja na različitim fizičkim i kognitivnim mjerama.

Navodila je promjene u pamćenju, sluhu, vidu, spretnosti, hodu i snazi.

Čak je tvrdila da su osobe koje su kasnije procjenjivale njihove fotografije smatrale da nakon eksperimenta izgledaju mlađe.

Takvi rezultati bili su toliko neobični da je eksperiment desetljećima privlačio pažnju medija, autora knjiga i televizijskih produkcija.

Ali postoji važan naučni problem

Originalni eksperiment nije imao veliki broj učesnika.

Prema kasnijim opisima, glavnu eksperimentalnu grupu činilo je samo osam starijih muškaraca.

Još važnije, rezultati nisu objavljeni u standardnom recenziranom naučnom časopisu sa detaljno prikazanim podacima na način koji bi drugim istraživačima omogućio jednostavnu provjeru nalaza.

Harvard Magazine je još ranije isticao ovu činjenicu, navodeći i Langerino vlastito priznanje da dio promjena možda može biti objašnjen jednostavno boravkom na odmoru ili drugim razlikama u iskustvu učesnika.

Zbog toga nije opravdano iz ovog eksperimenta zaključiti da čovjek može „poništiti starenje mislima“.

Zašto je eksperiment onda i dalje zanimljiv?

Zato što je otvorio pitanje koje je mnogo ozbiljnije od senzacionalnog obećanja o pomlađivanju.

Koliko na ponašanje starijih ljudi utiču očekivanja okoline?

Ako osobu stalno tretiramo kao krhku, nesposobnu i ovisnu o tuđoj pomoći, može li to uticati na količinu aktivnosti koju će sama pokušavati obavljati?

Ako, s druge strane, okruženje od nje očekuje određenu samostalnost i uključivanje, može li dio sposobnosti ostati aktivniji?

Ta pitanja danas imaju mnogo širu istraživačku osnovu od samog Langerinog eksperimenta.

Nisu godine samo „stanje uma“

Važno je izbjeći drugu krajnost.

Starenje uključuje stvarne biološke promjene. Način razmišljanja neće izliječiti artrozu, obnoviti izgubljeno tkivo niti pretvoriti 80-godišnje tijelo u tijelo osobe od 50 godina.

Ali način na koji sebe doživljavamo može uticati na ponašanje.

A ponašanje – koliko se krećemo, koliko učimo, družimo se, pokušavamo nove stvari i koliko samostalnosti zadržavamo – može uticati na kvalitet života u starijoj dobi.

Najpoznatiji dio priče možda nije i najvažniji

Langerin eksperiment ostao je poznat zbog gotovo filmske ideje da nekoliko starijih muškaraca na sedmicu „vratimo“ dvadeset godina u prošlost.

Ali zanimljivije pitanje nije jesu li se oni zaista fizički podmladili.

Pitanje je koliko se ljudi počnu ponašati starije zato što im tijelo nešto više ne može – a koliko zato što oni i njihova okolina unaprijed pretpostave da više ne mogu.

Originalna studija nije dovoljno snažna da na to sama pruži konačan odgovor.

Upravo zato, gotovo pola stoljeća kasnije, i dalje je istovremeno fascinantna – i predmet opravdane naučne rasprave.