Zanimljivosti

LJEKAR THOMAS PERLS GODINAMA ISTRAŽUJE LJUDE KOJI SU DOŽIVJELI 100 GODINA: Njegova istraživanja pokazuju da dug život nije samo pitanje zdrave ishrane

Kada upoznamo osobu koja je doživjela 100 godina, gotovo neizbježno dolazi isto pitanje: šta ste jeli?

Je li tajna u maslinovom ulju? Grahu? Čaši vina? Izbjegavanju šećera?

Thomas Perls, ljekar i profesor na Boston Universityju, proučava stogodišnjake od 1990-ih i nakon desetljeća istraživanja njegov odgovor je mnogo složeniji.

Perls je osnivač i direktor New England Centenarian Study, jednog od najvećih istraživačkih projekata na svijetu posvećenih ljudima koji dožive 100 i više godina.

Studija je uključila hiljade stogodišnjaka, članova njihovih porodica i potomaka.

Jedan od najvažnijih zaključaka jeste upravo to da ne postoji jedna namirnica niti jedna navika koja objašnjava ekstremnu dugovječnost.

Stogodišnjaci često ne provode desetljeća teško bolesni

Jedno od najzanimljivijih otkrića Perlsovog tima odnosi se na samu prirodu dugog života.

Možda bismo očekivali da osoba koja živi do 100 provede posljednjih dvadeset ili trideset godina boreći se s teškim bolestima i invaliditetom.

Kod brojnih stogodišnjaka događa se suprotno.

New England Centenarian Study pokazao je da mnogi značajno odgađaju invaliditet i bolesti povezane sa starošću prema samom kraju života.

Što se proučavaju ekstremnije dobi – 105 ili 110 godina – ta kompresija bolesti prema posljednjem dijelu života postaje još izraženija.

Drugim riječima, cilj nije samo dodavati godine životu.

Zanimljivije je kako neki ljudi uspijevaju veliki dio tih dodatnih godina provesti relativno funkcionalno.

Genetika postaje sve važnija što govorimo o ekstremnijoj dobi

Perls vrlo jasno odbacuje ideju da je sve u našim rukama.

Način života jeste važan, ali genetika također igra veliku ulogu.

Izuzetna dugovječnost često se pojavljuje unutar porodica.

Prema Perlsu, kod dostizanja približno 90. godine životne navike i okruženje i dalje imaju vrlo veliku ulogu, dok kod ljudi koji dožive ekstremne dobi poput 110 godina genetska prednost postaje mnogo važnija.

Njegov tim smatra da se ne radi o jednom „genu dugovječnosti“, već vjerovatno o kombinaciji brojnih genetskih varijanti koje zajedno usporavaju starenje i smanjuju rizik od bolesti povezanih s godinama.

Ali geni nisu razlog da odustanemo od zdravih navika

Ako genetiku ne možemo promijeniti, znači li to da je svejedno kako živimo?

Ne.

Perls navodi nekoliko faktora koji mogu povećati vjerovatnoću zdravijeg i dužeg života kod velike većine ljudi.

Među njima su nepušenje, redovna fizička aktivnost, održavanje zdrave tjelesne mase, kvalitetna prehrana i upravljanje stresom.

U novijim izlaganjima svoje preporuke sažima akronimom SAGEING: san, stav prema životu i stresu, genetika, vježbanje, interesi koji održavaju um aktivnim, prehrana te izbjegavanje pušenja i sumnjivih „anti-aging“ preparata.

Upravljanje stresom nije isto što i život bez problema

Perls posebno pravi zanimljivu razliku kada govori o stresu.

Stres sam po sebi nije uvijek loš.

Određena količina pritiska može nas motivisati.

Važnije je kako osoba upravlja stresom koji postane hroničan i iscrpljujući.

Nekome pomaže fizička aktivnost, nekome molitva, meditacija, razgovor ili drugi način smirivanja.

Drugim riječima, malo je vjerovatno da je bilo koji stogodišnjak proveo život bez problema.

Razlika može biti i u tome kako se s problemima nosio.

Važan je i razlog zbog kojeg ustajemo iz kreveta

Perls u svoje preporuke uključuje i interese.

To može biti hobi, učenje, čitanje, društveni angažman ili druga aktivnost koja čovjeku daje razlog da ostane mentalno uključen.

Fizičko zdravlje je samo jedan dio funkcionalnog starenja.

Ako prestanemo učiti, družiti se i koristiti sposobnosti koje imamo, teško je očekivati da će kvalitet života ostati isti samo zato što jedemo pravilno.

Ishrana jeste važna – samo nije cijela priča

Perls preporučuje prehranu koja pomaže održavanju zdrave tjelesne mase, s mnogo biljne hrane i relativno malo crvenog mesa.

Ali njegovo istraživanje stogodišnjaka pokazuje zašto je pogrešno jednu namirnicu proglasiti tajnom dugovječnosti.

Ljudi koji dožive 100 godina ne jedu svi identično.

Ne žive svi u istoj zemlji, nemaju iste prihode niti iste dnevne rutine.

Ono što se pojavljuje jeste složena kombinacija biologije, ponašanja i okruženja.

Najdugovječniji ljudi nemaju jedan zajednički recept

To možda nije odgovor koji ljudi žele čuti.

Mnogo bi privlačnije bilo kada bi nauka mogla reći: jedite jednu namirnicu svakog jutra i živjet ćete 100 godina.

Ali Perlsovo višedesetljetno istraživanje pokazuje drugačiju sliku.

Možemo povećati svoje šanse zdravim navikama, ali ne možemo izbrisati genetiku niti kontrolisati sve okolnosti života.

Zato možda bolje pitanje nije „šta stogodišnjaci jedu?“

Bolje pitanje je: šta možemo napraviti da godine koje dobijemo provedemo što zdravije?

Upravo to je, više od potrage za besmrtnošću, srž Perlsovog istraživanja.