Zašto pametnijim ljudima često više prija samoća: Schopenhauer je o tome pisao još prije 200 godina

U mladosti nam često izgleda da se dobar život mora događati među ljudima. Više prijatelja, više izlazaka, više poznanstava, više događaja na kojima treba biti.

A onda neki ljudi s godinama počnu birati sasvim suprotno.

Radije provedu večer kod kuće nego u društvu koje ih iscrpljuje. Ne smeta im da sami odu u šetnju, popiju kafu ili provedu nekoliko sati bez razgovora. Krug ljudi se smanji, ali im zbog toga život ne djeluje praznije.

Arthur Schopenhauer o tome je pisao još u 19. stoljeću.

Njegovo viđenje čovjeka bilo je često mračno i izrazito skeptično, ali kada je govorio o samoći, jedna njegova ideja stalno se vraćala: što čovjek više ima u sebi, manje zavisi od toga da ga drugi neprestano zabavljaju, potvrđuju ili ispunjavaju.

Za njega samoća nije isto što i usamljenost

Schopenhauer nije tvrdio da je svaki čovjek koji živi sam automatski sretan.

Naprotiv, znao je da samoća ima svoju cijenu i da je mnogim ljudima teško podnose.

Ali pravio je važnu razliku između čovjeka koji pati jer nema odnos kakav želi i osobe koja sama bira mir jer joj vlastito društvo nije teret.

U svojim Aforizmima o mudrosti života tvrdio je da se čovjek upravo kada je sam najmanje mora prilagođavati tuđim očekivanjima.

U društvu, čak i kada to ne primjećujemo, stalno nešto korigujemo: riječi, ponašanje, reakcije, teme o kojima govorimo.

Kada smo sami, taj pritisak nestaje.

„Čovjek može biti potpuno svoj samo dok je sam“

Jedna od njegovih najpoznatijih misli o samoći svodi se upravo na tu ideju.

Za Schopenhauera je sloboda bila usko povezana sa sposobnošću da čovjek podnese vlastito društvo.

Ako vam je svaki trenutak nasamo neugodan i odmah morate pronaći nekoga ko će ispuniti tišinu, tada dio vlastitog mira zavisi od dostupnosti drugih ljudi.

Osoba koja može provesti vrijeme sama nema isti problem.

To ne znači da joj ljudi nisu potrebni. Znači da društvo bira zato što ga želi, a ne zato što ne može izdržati bez njega.

Zašto je smatrao da se potreba za samoćom povećava s godinama?

Schopenhauer je vjerovao da želja za velikim društvom kod mnogih ljudi slabi kako stare.

Sa iskustvom postajemo svjesniji koliko nas neki odnosi koštaju.

U mladosti često toleriramo poznanstva samo zato što želimo pripadati. Ostajemo na mjestima na kojima nam nije posebno lijepo jer ne želimo nešto propustiti. Brinemo šta će ljudi misliti ako odbijemo poziv.

Kasnije se računica mijenja.

Dva sata mira mogu postati vrjednija od večeri provedene u društvu nakon kojeg se vraćamo iscrpljeni.

Schopenhauer je čak pisao da nakon šezdesete sklonost samoći kod nekih ljudi postaje gotovo prirodna.

Njegovo objašnjenje nije bilo romantično. Smatrao je da godine odnose dio iluzija koje ljudi imaju o društvu, uspjehu i tuđem mišljenju.

Što više očekujemo od drugih, više prostora ostavljamo razočarenju

Veliki dio Schopenhauerove naklonosti prema samoći proizlazio je iz njegovog dubokog nepovjerenja prema ljudskoj prirodi.

Tu ga ne treba slijediti bez kritike.

Njegov pogled na društvo često je izrazito pesimističan i daleko tvrđi nego što bi savremena psihologija prihvatila.

Ali jedan dio njegove logike ostaje zanimljiv: očekivanja stvaraju zavisnost.

Ako stalno očekujemo da nas drugi zabavljaju, razumiju, potvrđuju, pozivaju i uvjeravaju da vrijedimo, naš mir postaje vrlo krhak.

Dovoljno je da telefon jedan dan ne zazvoni i već se možemo osjećati zaboravljeno.

Osoba koja ima interese, misli, hobije i aktivnosti u kojima može uživati sama ima dodatni izvor zadovoljstva koji joj niko drugi ne može oduzeti.

Ali nije svaka samoća dobra

Ovdje treba povući jasnu granicu između Schopenhauerove filozofije i onoga što danas znamo o usamljenosti.

Biti sam zato što vam nekoliko sati mira prija nije isto što i osjećati da nemate nikoga kome možete nazvati kada vam je teško.

Svjetska zdravstvena organizacija definiše usamljenost kao bolan osjećaj koji nastaje kada postoji razlika između odnosa koje osoba ima i odnosa koji su joj potrebni ili koje želi.

Čovjek može živjeti sam i ne osjećati se usamljeno.

Isto tako može imati porodicu, posao i desetine ljudi oko sebe, a osjećati veliku usamljenost.

Dugotrajna usamljenost i socijalna izolacija povezane su s ozbiljnim zdravstvenim rizicima, zbog čega Schopenhauerove pohvale samoći ne treba pretvoriti u savjet da se ljudi potpuno povuku iz odnosa.

Najbolje društvo nije uvijek najveće društvo

Schopenhauerova poenta nije bila da je broj prijatelja mjerilo kvaliteta čovjeka.

Prije bi rekao suprotno.

Veliki broj površnih odnosa za njega nije mogao zamijeniti unutrašnji život i nekoliko odnosa koji zaista nešto znače.

Čovjek koji dobro podnosi samoću može postati i izbirljiviji u društvu.

Više nema potrebu održavati odnos samo zato da ne bi bio sam.

Može sebi postaviti jednostavnije pitanje: Je li mi s ovom osobom zaista bolje nego kada sam sam?

Ako odgovor godinama ostaje „ne“, možda sama činjenica da odnos postoji nije dovoljan razlog da se čuva po svaku cijenu.

Najteži test nije koliko ljudi imate oko sebe

Schopenhauer je smatrao da je sposobnost čovjeka da bude sam povezana s tim koliko njegov unutrašnji život može ponuditi.

To je možda i razlog zbog kojeg njegove riječi i danas privlače ljude kojima s godinama sve manje odgovaraju buka, površni razgovori i obaveza da budu svuda.

Ali postoji velika razlika između dvije rečenice.

„Nemam nikoga“ nije isto što i „večeras mi niko nije potreban“.

Prva može biti bolna usamljenost.

Druga može biti luksuz čovjeka koji je konačno naučio da mu vlastito društvo nije kazna.