HARVARDSKI PSIHIJATAR ROBERT WALDINGER OTKRIO JE ŠTA JE ZAISTA VAŽNO ZA SRETAN ŽIVOT: Istraživanje koje traje više od 85 godina pokazalo je zašto novac i uspjeh nisu dovoljni

Ako biste ljude pitali šta im je potrebno za dobar život, među odgovorima bi se vjerovatno brzo pojavili novac, uspješna karijera, sigurna kuća i osjećaj da su nešto postigli.

Sve to može život učiniti lakšim.

Ali jedno od najdužih istraživanja ljudskog razvoja pokazalo je da se kroz decenije iznova pojavljuje još jedan faktor: kvalitet odnosa koje imamo s drugim ljudima.

Robert Waldinger, psihijatar i profesor psihijatrije na Harvard Medical Schoolu, godinama vodi Harvard Study of Adult Development – istraživanje započeto još 1938. godine.

Tokom više od 85 godina istraživači su pratili živote stotina ljudi, a kasnije uključili i njihove supruge i potomke, prikupljajući podatke o zdravlju, odnosima, poslu, zadovoljstvu i različitim životnim okolnostima.

Najpoznatija poruka Waldingera iz tog rada vrlo je jednostavna: dobri odnosi snažno su povezani s boljim zdravljem i većim životnim zadovoljstvom.

Istraživanje je počelo s dvije vrlo različite grupe muškaraca

Harvardsko istraživanje nije počelo kao studija o „tajni sreće“.

Godine 1938. pokrenuta su dva projekta.

Jedan je pratio mlade muškarce koji su studirali na Harvardu, dok je drugi pratio mladiće iz siromašnijih porodica u Bostonu.

Kasnije su dvije grupe spojene, a istraživači su tokom desetljeća pratili njihovo fizičko i mentalno zdravlje, posao, brakove, porodice i druge dijelove života.

Važno je spomenuti ograničenje: prvobitni uzorak činili su muškarci, uglavnom bijelci iz područja Bostona, pa se rezultati ne mogu automatski preslikati na svaku populaciju na svijetu.

Kasnije su ipak uključene supruge i potomci prvih učesnika, čime je istraživanje postalo mnogo šire.

Najzadovoljniji ljudi nisu nužno bili oni s najviše novca

Novac je važan.

Ako osoba nema dovoljno za osnovne potrebe, finansijski stres može ozbiljno narušiti kvalitet života.

Zato poruka istraživanja nije da novac „nije bitan“.

Ali nakon što su osnovna sigurnost i potrebe zadovoljene, dodatni status i uspjeh sami po sebi nisu garantovali dugoročno zadovoljstvo.

Ljudi koji su imali tople, stabilne i podržavajuće odnose često su kroz život prolazili bolje od ljudi koji su bili društveno izolovaniji ili živjeli u odnosima punim konflikta.

Drugim riječima, životni standard i karijera nisu isto što i kvalitet života.

Nije važan broj ljudi oko vas, nego kvalitet odnosa

Neko može imati stotine kontakata, kolega i poznanika, a ipak se osjećati potpuno sam.

Druga osoba može imati nekoliko bliskih ljudi i osjećati se duboko povezano.

Waldinger često naglašava da nije poenta u tome da svi moramo postati izrazito društveni.

Važniji su odnosi u kojima osjećamo da možemo računati na drugu osobu.

To može biti partner, brat, sestra, prijatelj, dijete ili neko drugi.

Čovjeku ne treba deset najboljih prijatelja.

Ali osjećaj da postoji neko kome se možete obratiti kada život postane težak može imati ogromnu vrijednost.

Usamljenost nije samo neprijatan osjećaj

Jedan od važnih nalaza istraživanja jeste povezanost socijalne izolacije s lošijim zdravljem.

Ljudi koji su dugoročno bili zadovoljniji svojim odnosima imali su tendenciju da budu zdraviji i da žive duže.

To ne znači da će prijateljstvo zaštititi osobu od svake bolesti.

Niti znači da će usamljena osoba nužno biti bolesna.

Riječ je o statističkim vezama koje se pojavljuju kroz veliki broj života, a ne o garancijama za pojedinca.

Ipak, poruka je važna jer društvene odnose često tretiramo kao nešto što ćemo održavati „kada budemo imali vremena“.

Odnosi se ne održavaju sami

Prijateljstvo koje traje 30 godina nije ostalo živo zato što su dvije osobe jednom bile bliske.

Neko je nazvao. Neko je došao. Neko je pitao kako si.

Waldinger upravo zbog toga govori o ulaganju u odnose gotovo kao o fizičkoj kondiciji.

Ne možete vježbati jednom i očekivati da ostanete u formi narednih deset godina.

Slično je i s bliskošću.

Odnos koji stalno odgađamo zbog posla može jednog dana postati mnogo udaljeniji nego što smo očekivali.

Uspjeh je mnogo manje vrijedan ako ga nemamo s kim podijeliti

Karijera, novac i ambicija nisu neprijatelji dobrog života.

Problem nastaje kada ih gradimo po cijenu svih odnosa.

Čovjek može godinama govoriti sebi da sada mora raditi, a da će kasnije imati vremena za porodicu i prijatelje.

Ali odnosi se mijenjaju dok čekamo.

Djeca odrastaju. Roditelji stare. Prijatelji se udalje.

Jedna od najvažnijih lekcija harvardskog istraživanja nije da treba odustati od uspjeha, nego da uspjeh nije dovoljan ako u životu nema ljudi s kojima se osjećamo sigurno, povezano i viđeno.

Možda zato pitanje „Koliko sam postigao?“ nije jedino koje vrijedi postaviti.

Ponekad je jednako važno pitati: „Kome se mogu javiti kada mi je teško – i kome se drugi mogu javiti kada je teško njima?“