Zašto se mnogi oko 40. zapitaju „Je li ovo sve?“: Carl Jung je imao odgovor još prije gotovo 100 godina

Posao je tu. Porodica je tu. Neke stvari o kojima ste sa 25 godina tek maštali odavno su postale svakodnevica. I upravo tada, kada bi prema svim vanjskim mjerilima čovjek trebao biti zadovoljan, može se pojaviti neugodno pitanje: Je li to sve?

Carl Gustav Jung, jedan od najutjecajnijih psihijatara i mislilaca 20. stoljeća, smatrao je da takav osjećaj ne mora značiti da je čovjek nezahvalan, razmažen ili da mu se život raspada.

Za njega je sredina života bila psihološka prekretnica.

U svojim radovima granicu između mladosti i srednje dobi smještao je približno između 35. i 40. godine. Nije tvrdio da se nešto magično događa na 40. rođendan, već da se negdje u tom periodu mijenjaju pitanja koja čovjek sebi postavlja.

Prva polovina života uglavnom se gradi prema van

Jung je smatrao da mlad čovjek mora napraviti vrlo konkretan posao.

Treba se odvojiti od roditelja, pronaći mjesto u društvu, izgraditi zanimanje, ostvariti odnose, stvoriti određenu materijalnu sigurnost i naučiti funkcionisati u svijetu odraslih.

Drugim riječima, veliki dio energije usmjeren je prema van.

Pitanja su praktična: Šta ću raditi? Od čega ću živjeti? S kim ću biti? Kako će me drugi doživljavati? Jesam li dovoljno uspješan?

Za taj dio života potrebna je i ono što je Jung nazivao personom – lice koje pokazujemo svijetu i kroz koje ispunjavamo društvene uloge.

Problem nastaje kada čovjek povjeruje da je ta uloga sve što jeste.

Ono što je dobro funkcionisalo sa 25 može postati teret sa 45

Jung je primijetio da ljudi često pokušavaju prenijeti način razmišljanja iz mladosti u drugu polovinu života.

Još više uspjeha. Još priznanja. Još dokazivanja. Još pokušaja da se ostane mlad. Još jedna stvar koju treba postići kako bi se konačno pojavilo zadovoljstvo.

A onda se dogodi nešto neobično: ono što je nekada motivisalo više nema istu snagu.

Napredovanje na poslu više ne donosi osjećaj koji je donosilo prije deset godina. Tuđe mišljenje postaje manje važno. Neki odnosi koji su godinama djelovali sasvim prihvatljivo počinju smetati.

Čovjek se može uhvatiti kako razmišlja o odlukama koje nikada nije donio, talentima koje je zanemario ili životu koji je prilagodio očekivanjima drugih.

Jung upravo tu nije vidio samo problem. Vidio je i mogućnost.

Druga polovina života traži nešto drugo

Prema Jungovom shvatanju, zadatak druge polovine života više nije samo izgraditi mjesto u svijetu.

Čovjek treba početi upoznavati dijelove sebe koje je tokom prve polovine života ostavio po strani.

Možda je godinama bio razuman i odgovoran, ali je potisnuo kreativnost. Možda je čitav život ugađao drugima, a nikada nije naučio reći ne. Možda je gradio karijeru koju svi smatraju uspješnom, a duboko u sebi nikada je nije želio.

Jung je taj širi proces približavanja vlastitoj cjelovitosti nazivao individuacijom.

To nije isto što i sebičnost niti ideja da čovjek poslije 40. treba napustiti porodicu, posao i sve što je izgradio.

Radi se o pitanju koliko je život koji živimo zaista naš.

Zašto baš tada isplivavaju stvari koje smo godinama gurali u stranu?

U prvoj polovini života određena jednostranost može čak biti korisna.

Ako želite izgraditi karijeru, ne možete istovremeno razviti svaki interes koji imate. Ako odgajate djecu, dio vremena i potreba prirodno ostavljate po strani. Ako pokušavate stvoriti sigurnost, birate praktične odluke umjesto svake želje koja vam padne na pamet.

Ali ono što smo zanemarili ne mora zauvijek nestati.

Jung je smatrao da se u srednjoj dobi upravo ti potisnuti ili nerazvijeni dijelovi ličnosti mogu početi snažnije javljati.

Zbog toga neko ko je čitav život bio izrazito racionalan odjednom počinje tražiti kreativnost, duhovnost ili dublje odnose. Osoba koja je stalno živjela prema pravilima drugih počinje osjećati snažnu potrebu za vlastitim izborima.

Jung nije govorio da su svi ljudi poslije 40. nesretni

Tu je važno ne pretvoriti njegovu ideju u još jedan internet „zakon“.

Jung nije tvrdio da svi ljudi tačno u 40. godini prolaze kroz krizu niti da postoji univerzalna formula za drugu polovinu života.

Govorio je o obrascu koji je primjećivao u radu s odraslim ljudima: vrijednosti mladosti više ne zadovoljavaju svakoga na isti način, a pokušaj da se po svaku cijenu nastavi živjeti kao prije može stvarati unutrašnji sukob.

Međunarodno udruženje za analitičku psihologiju danas Jungov model opisuje upravo kroz dvije šire faze: u prvoj polovini života naglasak je na razvoju ega i prilagođavanju svijetu, dok druga donosi veću potrebu za integracijom različitih dijelova vlastite ličnosti.

Možda problem nije to što ste se promijenili

Mnogi ljudi srednju dob doživljavaju kao gubitak: mladosti, nekih mogućnosti, fizičke snage ili vremena za koje su nekada mislili da ga imaju beskonačno.

Jung je na taj period gledao drugačije.

Pravila koja su pomogla čovjeku da izgradi prvu polovinu života ne moraju biti ista pravila koja će mu dati smisao u drugoj.

Zato pitanje poslije 40. više ne mora biti samo: „Šta još mogu postići?“

Možda postaje važnije pitati: „Šta sam od sebe ostavio neproživljeno dok sam gradio sve ovo?“

Upravo tu počinje dio Jungove psihologije koji i desetljećima nakon njegove smrti ljudima zvuči neobično poznato.