POZNATI PSIHIJATAR IRVIN JALOM GOVORIO JE O 4 ŽIVOTNE ISTINE OD KOJIH NIKO NE MOŽE POBJEĆI: Jedna objašnjava zašto se osjećamo usamljeno čak i kada imamo porodicu

Čovjek može imati partnera, djecu, prijatelje, stabilan posao i život koji izvana djeluje potpuno ispunjeno, a ipak ponekad osjetiti neobičnu prazninu ili usamljenost koju je teško objasniti.

Američki psihijatar i psihoterapeut Irvin D. Yalom upravo je takva pitanja stavio u središte svog rada.

U svojoj egzistencijalnoj psihoterapiji govorio je o četiri „krajnje brige“ ili životne činjenice s kojima se, prije ili kasnije, suočava svaki čovjek: smrti, slobodi, egzistencijalnoj izolaciji i pitanju smisla.

Yalom nije tvrdio da ljudi o njima razmišljaju svakog dana niti da se svaki psihološki problem može svesti na njih. Naprotiv, upozoravao je da terapija ne bi trebala siliti osobu da govori o ovim temama ako one nisu relevantne.

Ali smatrao je da se ispod mnogih naših strahova i unutrašnjih sukoba ponekad krije upravo susret s nekom od ovih četiri činjenice.

1. Smrt – znamo da je život ograničen, ali pokušavamo živjeti kao da nije

Prva Yalomova životna činjenica je najjednostavnija i istovremeno ona koju najradije izbjegavamo: svi ćemo jednog dana umrijeti.

To znamo racionalno, ali svakodnevni život uglavnom organizujemo kao da imamo neograničeno vrijeme.

Odgađamo razgovore, putovanja, promjene i odluke jer pretpostavljamo da će „jednog dana“ doći bolji trenutak.

Yalom nije smatrao da čovjek treba živjeti u stalnom strahu od smrti.

U njegovom pristupu svijest o konačnosti može imati i suprotan učinak: može nas natjerati da ozbiljnije pogledamo kako koristimo vrijeme koje imamo.

Kada čovjek zaista osvijesti da vrijeme nije beskonačno, neke sitne brige mogu izgubiti dio svoje moći, dok ljudi i stvari koje zaista voli postaju važniji.

2. Sloboda – mnogo toga ne biramo, ali ipak moramo donositi odluke

Riječ „sloboda“ obično zvuči pozitivno.

U egzistencijalnoj psihologiji ona nosi i težinu.

Ne možemo birati gdje ćemo se roditi, kakvu ćemo porodicu dobiti, kakvo će biti naše tijelo niti šta će nam se sve dogoditi.

Ali unutar tih ograničenja stalno donosimo odluke.

A odluke znače odgovornost.

Možemo ostati u odnosu ili otići. Prihvatiti posao ili ga odbiti. Reći nešto ili prešutjeti.

Ponekad je lakše govoriti da „nemamo izbora“ nego priznati da izbor postoji, ali nam se ne sviđa cijena nijedne opcije.

Yalom je smatrao da upravo susret sa slobodom može izazvati tjeskobu, jer čovjek shvata da ne postoji savršena osoba koja će umjesto njega napisati cijeli životni plan.

3. Egzistencijalna izolacija – ni najbliža osoba ne može potpuno živjeti naš život umjesto nas

Ovo je možda Yalomova ideja koja najbolje objašnjava zašto se čovjek ponekad može osjećati usamljeno čak i kada ima porodicu.

Egzistencijalna izolacija nije isto što i društvena usamljenost.

Možete biti voljeni. Možete imati kvalitetan brak. Možete svakodnevno razgovarati s djecom i prijateljima.

Ipak, niko drugi ne može potpuno ući u vašu unutrašnju perspektivu.

Niko ne može osjetiti vaš strah potpuno isto kao vi. Niko ne može donijeti vaše odluke, proživjeti vaše uspomene ili u potpunosti preuzeti vaše gubitke.

Postoji dio ljudskog iskustva koji ostaje samo naš.

To ne znači da su odnosi besmisleni.

Upravo suprotno.

Prihvatanje da druga osoba ne može ukloniti svaku našu unutrašnju samoću može osloboditi odnos od nemogućeg zadatka.

Partner nije tu da popuni svaku prazninu. Dijete nije odgovorno za to da roditelj nikada ne osjeti samoću.

Bliskost možda postaje stvarnija kada dvije odvojene osobe prihvate da ne mogu postati jedna osoba, ali ipak biraju biti zajedno.

4. Pitanje smisla – život nam ne daje uvijek gotov odgovor

Četvrta tema odnosi se na smisao.

Ljudi često žele jasan odgovor: Koja je moja svrha? Šta bi moj život trebao značiti?

Yalom je smatrao da čovjek može patiti kada ne vidi razlog zbog kojeg radi ono što radi ili kada se život pretvori u niz obaveza bez unutrašnjeg značenja.

Ali smisao ne mora biti jedan veliki životni zadatak.

Može nastajati kroz odnose, rad, stvaranje, pomaganje drugima, odgoj djece, učenje ili posvećenost nečemu što osoba smatra vrijednim.

Često ga ne pronađemo tako što satima razmišljamo o pitanju „šta je smisao života“, nego kroz aktivno učestvovanje u vlastitom životu.

Nijedna od ove četiri činjenice nije „problem“ koji možemo riješiti

Smrt ne možemo ukloniti. Ne možemo se odreći svake odgovornosti za izbore. Nijedan odnos ne može potpuno izbrisati egzistencijalnu odvojenost, niti postoji univerzalni smisao koji će svima odgovarati.

Yalomova ideja nije bila da ove činjenice pobijedimo, nego da naučimo živjeti svjesni njihovog postojanja.

Možda upravo tada usamljenost prestaje izgledati kao dokaz da s nama ili našom porodicom nešto nije u redu.

Ponekad je dio nje jednostavno ljudski.