Psihologija

CICERON JE PRIJE VIŠE OD 2.000 GODINA OPISAO 4 RAZLOGA ZBOG KOJIH SE LJUDI PLAŠE STAROSTI: Objasnio je zašto pozne godine ne moraju biti najgori period života

Strah od starosti nije izum modernog vremena. Mnogo prije penzija, domova za starije, estetske medicine i današnje opsjednutosti mladošću, ljudi su se pitali isto što i mi danas: šta ćemo izgubiti kada ostarimo i može li život tada još uvijek biti ispunjen?

Rimski filozof i državnik Marko Tulije Ciceron tim se pitanjem bavio prije više od 2.000 godina u djelu De Senectute, odnosno O starosti. Tekst je napisao 44. godine prije nove ere, a njegova četiri glavna prigovora starosti zvuče iznenađujuće poznato i današnjem čitaocu.

Ciceron navodi četiri razloga zbog kojih ljudima starost izgleda nesretno: udaljava nas od aktivnog života, slabi tijelo, oduzima dio tjelesnih užitaka i približava nas smrti.

Ali njegov cilj nije bio potvrditi da je starost loša. Upravo suprotno – pokušao je pokazati da nijedan od ta četiri straha nije tako jednostavan kao što se na prvi pogled čini.

1. Strah da više nećemo biti korisni

Prvi Ciceronov prigovor glasi da starost čovjeka udaljava od aktivnih poslova.

Danas bismo to mogli prevesti na strah od penzije, gubitka profesionalnog identiteta ili osjećaja da nas društvo više ne treba.

Ciceron odgovara jednostavnim pitanjem: mora li svaka korisna aktivnost zahtijevati mladalačku snagu?

Čovjek možda više ne može raditi istim tempom kao sa trideset godina, ali može savjetovati, podučavati, donositi odluke i prenositi iskustvo. On navodi primjere starijih državnika čija vrijednost nije bila u fizičkoj snazi nego u prosuđivanju i iskustvu.

To je ideja koja nije izgubila smisao. Način na koji doprinosimo može se promijeniti, ali promjena nije isto što i potpuni gubitak svrhe.

2. Tijelo postaje slabije – ali snaga nije jedina vrijednost

Ciceron nije poricao da tijelo s godinama gubi dio snage.

Umjesto toga pitao je zašto bismo od čovjeka u poznim godinama očekivali iste fizičke sposobnosti koje je imao u mladosti.

Svako životno razdoblje, smatrao je, ima svoje prednosti i ograničenja.

Posebno je zanimljivo što je prije više od dva milenija naglašavao umjereno vježbanje, brigu o zdravlju i razumnu ishranu. Također je smatrao da um zahtijeva vježbu baš kao i tijelo.

Drugim riječima, starost nije razlog da čovjek prestane koristiti ono što još uvijek može koristiti.

3. Šta ako nestanu užici mladosti?

Treći prigovor odnosio se na smanjenje tjelesnih užitaka.

Ciceron ovdje pravi za današnje vrijeme zanimljiv zaokret. On se pita mora li manje intenzivnih užitaka nužno značiti manje zadovoljstva životom.

S godinama se ono što čovjek cijeni često mijenja. Druženje, razgovor, porodica, znanje, mir, prijateljstvo ili osjećaj korisnosti mogu postati važniji od stvari koje su dominirale u mladosti.

Njegova poruka nije da se treba odreći zadovoljstva, nego da kvalitet života nije ograničen na samo jednu vrstu zadovoljstva.

4. Najveći strah – blizina smrti

Četvrti razlog Ciceron smatra posebno snažnim: starost čovjeka podsjeća da je smrt bliže.

Ali zatim podsjeća na neugodno jednostavnu činjenicu – mladost nikome nije garancija dugog života.

Smrt nije problem koji počinje tek kada čovjek ostari. Razlika je u tome što je u starijoj dobi postajemo svjesniji.

Za Cicerona je zato mirniji odnos prema vlastitoj prolaznosti bio nešto što čovjek treba graditi tokom cijelog života, a ne tek kada dođu pozne godine.

Starost zavisi i od načina na koji smo živjeli prije nje

Ciceron ipak nije romantizirao starenje. Nije tvrdio da nema bolesti, slabosti, gubitaka niti teških dana.

Njegova je ideja bila drugačija: godine same po sebi ne odlučuju hoće li čovjek biti zadovoljan.

U jednom dijelu naglašava da kvalitet starosti ima temelje u načinu života koji joj je prethodio. Navike, karakter, odnosi s ljudima i ono čime smo ispunjavali svoje vrijeme ne nestaju magično kada osijedimo.

Zanimljivo je koliko njegovo pitanje ostaje savremeno.

Često se ponašamo kao da je mladost jedino razdoblje koje treba što duže zadržati, a da nakon nje slijedi samo niz gubitaka. Ciceron je prije više od dvije hiljade godina predlagao drugačiji pogled: možda starost ne treba mjeriti prema onome što više ne možemo, nego i prema onome što smo tokom života stekli.

Manje fizičke snage može doći zajedno s više iskustva. Sporiji tempo može donijeti više vremena. A prestanak jedne životne uloge ne mora značiti da više nemamo šta ponuditi.

Možda zbog toga njegova rasprava o starosti i nakon toliko stoljeća zvuči neobično poznato.