Nije dovoljno pronaći nekoga koga volite: Erich Fromm je objasnio zašto mnoge veze ipak propadnu

Često razmišljamo o ljubavi kao o potrazi. Treba pronaći osobu koja nam odgovara, dogodit će se prava hemija i sve ostalo trebalo bi krenuti prirodno.

Ako odnos ne uspije, zaključak je često jednostavan: bila je to pogrešna osoba.

Erich Fromm, psihoanalitičar i društveni filozof, još je 1956. godine u knjizi Umijeće ljubavi tvrdio da upravo tu pravimo jednu od najvećih grešaka.

Prema njemu, ljudi mnogo razmišljaju o tome koga će voljeti, a premalo o tome znaju li uopće voljeti.

Fromm je smatrao da ljubav nije samo osjećaj koji nam se dogodi

Već na početku knjige postavlja jednostavno pitanje: je li ljubav stvar slučaja ili je riječ o umijeću koje zahtijeva znanje i trud?

Njegov odgovor bio je jasan. Ljubav je sposobnost koju čovjek razvija, slično kao što razvija bilo koju drugu važnu vještinu.

To ne znači da emocije nisu važne. Fromm nije negirao zaljubljenost, privlačnost ili uzbuđenje početka odnosa. Problem je vidio u uvjerenju da je početni osjećaj dovoljan da bi odnos trajao.

„Samo da pronađem pravu osobu“

Fromm je posebno kritikovao ideju da je glavni problem ljubavi pronaći odgovarajući „objekt“ – osobu koju ćemo konačno moći voljeti bez poteškoća.

Ljudi, pisao je, često vjeruju da je voljeti lako, dok je teško pronaći nekoga ko je vrijedan njihove ljubavi. Kada se takva osoba pojavi, očekujemo da će ostalo ići gotovo samo od sebe.

Fromm je smatrao da stvari ne funkcionišu tako.

Ako neko ne zna slušati, poštovati, brinuti, prihvatiti odgovornost i istinski upoznati osobu s kojom živi, nova veza sama po sebi neće riješiti taj problem.

Četiri stvari bez kojih za njega nije bilo zrele ljubavi

U Frommovom radu stalno se pojavljuju četiri pojma: briga, odgovornost, poštovanje i poznavanje drugoga.

Briga znači da nam je zaista stalo do rasta i dobrobiti druge osobe. Odgovornost ne znači kontrolu, nego spremnost da reagujemo na njene potrebe. Poštovanje znači dopustiti drugome da bude ono što jeste, umjesto da ga pokušavamo pretvoriti u ono što nama odgovara.

A poznavanje drugoga zahtijeva nešto što je u dugim vezama mnogo teže nego na početku – stalnu radoznalost prema osobi za koju mislimo da je već potpuno poznajemo.

Jedna od najvećih grešaka nastaje kada želimo biti voljeni više nego što želimo naučiti voljeti

Fromm je primijetio da ljudi mnogo energije ulažu u pitanje kako postati poželjni. Kako izgledati bolje, biti zanimljiviji, uspješniji, privlačniji i ostaviti bolji utisak.

Iza toga često stoji pitanje: „Kako da me neko voli?“

Mnogo rjeđe se pitamo: „Kakva sam ja osoba kada volim?“

Jesam li sposoban ostati prisutan kada druga osoba prolazi kroz težak period? Mogu li poštovati njen izbor kada nije isti kao moj? Slušam li je ili samo čekam svoj red da govorim?

Frommu je upravo taj obrat bio presudan.

Zaljubljenost i ljubav nisu ista stvar

Početak veze često je intenzivan upravo zato što se dvoje ljudi tek upoznaje. Sve je novo, pažnja je usmjerena jedno na drugo i razlike još nisu potpuno vidljive.

Fromm je upozoravao da ljudi taj početni osjećaj lako zamijene za dokaz dubine i trajnosti odnosa. Kada intenzitet kasnije oslabi, mogu zaključiti da je ljubav nestala.

A možda je tada tek došao trenutak kada ljubav treba prestati biti samo osjećaj i postati ponašanje.

Poštovati nekoga znači ne pokušavati ga posjedovati

Ovo je posebno važan dio Frommove teorije. Za njega ljubav nije bila stapanje u kojem dvije osobe izgube vlastiti identitet.

Bliskost treba postojati bez uništavanja individualnosti. Čovjek može biti duboko povezan s partnerom i istovremeno ga ne kontrolisati, ne oblikovati prema vlastitim strahovima i ne očekivati da mu druga osoba ispuni svaku emocionalnu potrebu.

Upravo zbog toga poštovanje zauzima tako važno mjesto u njegovoj definiciji ljubavi.

Zašto ista osoba na početku izgleda savršeno, a kasnije potpuno drugačije?

Ne mora se uvijek promijeniti ona.

Na početku veze često vidimo ono što želimo vidjeti. Kasnije dolaze svakodnevica, razlike, obaveze i situacije u kojima partner više nije idealizovana slika nego stvarna osoba sa svojim manama.

Frommov zahtjev za „poznavanjem“ drugoga upravo zato je zahtjevan. Treba vidjeti partnera kakav jeste, a ne samo kroz vlastite potrebe, želje i strahove.

Prava osoba ipak jeste važna – ali nije cijela priča

Frommovu poruku ne treba pretvoriti u tvrdnju da je svejedno s kim živimo. Kompatibilnost, vrijednosti, privlačnost i način na koji se dvije osobe ponašaju jedna prema drugoj itekako su važni.

Njegova poenta je drugačija: čak ni odličan partner ne može umjesto nas razviti sposobnost za zreo odnos.

Možemo cijeli život mijenjati ljude i svaki put vjerovati da je problem bio u „pogrešnoj osobi“. Ponekad će to zaista biti tačno.

Ali ponekad je korisno postaviti mnogo teže pitanje: šta ja donosim u svaki odnos u koji uđem?

Fromm je o tome pisao prije sedamdeset godina. Možda zato Umijeće ljubavi i danas zvuči neugodno savremeno – jer je mnogo lakše tražiti savršenu osobu nego raditi na vlastitoj sposobnosti da nekoga volimo.