Zašto vas neke sitnice pogode mnogo jače nego što bi trebale? Freud je odgovor tražio u onome što pokušavamo zaboraviti

Postoje stvari o kojima jednostavno ne želimo razmišljati. Neugodan razgovor, osjećaj krivice, ljutnja koju nismo pokazali, iskustvo kojeg se nerado prisjećamo ili želja koju sebi teško priznajemo.

Čovjek tada često uradi nešto sasvim prirodno – pokuša sve skloniti iz glave i nastaviti dalje. Sigmund Freud je upravo u takvim situacijama vidio jedan od ključnih mehanizama ljudske psihe. Nazvao ga je potiskivanjem.

Njegova ideja bila je mnogo neugodnija od jednostavnog „vrijeme liječi sve“. Smatrao je da ono što uspijemo ukloniti iz svjesnih misli ne mora zbog toga prestati djelovati na nas.

Šta je Freud podrazumijevao pod potiskivanjem?

Freud je nesvjesno zamišljao kao aktivan dio psihe, a ne kao običnu arhivu zaboravljenih događaja. Prema njegovom modelu, određene misli, želje ili osjećaji mogu biti toliko neugodni ili neprihvatljivi da ih psiha pokušava držati izvan svijesti.

Važno je, međutim, ono što se događa nakon toga. Freud nije smatrao da je potisnuti sadržaj jednostavno izbrisan. Naprotiv, tvrdio je da može ostati aktivan i utjecati na ponašanje iako osoba više nije svjesna njegovog porijekla.

Upravo odatle dolazi poznata psihoanalitička ideja o „povratku potisnutog“.

Ne mora se vratiti u istom obliku

Ako pokušavate ne misliti o nečemu što vas povrijedilo, to ne znači da ćete jednog jutra nužno imati potpuno jasno sjećanje i shvatiti šta se dogodilo. Freud je smatrao da se potisnuti sadržaji mogu pojaviti na mnogo manje očigledne načine.

U njegovom radu to su mogli biti snovi, lapsusi, ponavljajući obrasci ponašanja, iracionalni strahovi ili snažne emocionalne reakcije koje čovjek teško može objasniti.

Freud Museum u Londonu njegovu ideju objašnjava poređenjem s cenzurom. Kada nešto pokušamo potpuno zabraniti, ono ponekad pronađe drugi put da se pojavi – samo u promijenjenom obliku.

Zašto nas neka sitnica može pogoditi mnogo više nego što očekujemo?

Gotovo svako je doživio trenutak u kojem je reakcija bila mnogo jača od događaja. Jedna bezazlena rečenica izazove bijes. Kritika koju bi neko drugi zaboravio za pet minuta ostane u glavi cijeli dan. Određena situacija izazove tjeskobu, iako ne možemo objasniti zašto.

Freud bi u takvoj reakciji tražio širu priču. Možda sadašnji događaj nije jedini razlog osjećaja koji se pojavio. Možda je dotakao nešto starije, nešto čemu se osoba ranije nije željela ili mogla približiti.

To ne znači da iza svake ljutnje postoji veliko potisnuto iskustvo. Psihoanaliza je često kritikovana upravo kada se svaka svakodnevna reakcija pokušava objasniti skrivenim značenjem.

Potiskivanje nije isto što i običan zaborav

Ovdje je važna razlika. Ako ste zaboravili gdje ste ostavili ključeve ili ime osobe koju ste upoznali prije pet godina, Freud to ne bi smatrao potiskivanjem u istom smislu.

Potiskivanje je u njegovoj teoriji povezano s unutrašnjim konfliktom. Nešto je emocionalno dovoljno neugodno da postoji razlog zbog kojeg ga osoba ne želi imati u svijesti.

Zato je smatrao da održavanje takvih sadržaja izvan svijesti traži psihološki napor.

Da li savremena psihologija prihvata sve što je Freud tvrdio?

Ne. Veliki dio Freudove psihoanalitičke teorije danas je predmet kritike, a neke njegove tvrdnje teško je naučno testirati. Savremena psihologija ne prihvata automatski ideju da svaki simptom, san ili lapsus krije potisnutu želju.

Ipak, jedna šira ideja preživjela je mnogo bolje: ljudi nisu uvijek svjesni razloga vlastitog ponašanja, a pokušaj izbjegavanja određenih misli i emocija ne znači nužno da njihov utjecaj prestaje.

Savremena istraživanja emocionalnog izbjegavanja i supresije također pokazuju da stalno pokušavanje da se neugodni osjećaji potpuno uklone može imati svoju cijenu.

Nekada problem nije što osjećamo, nego što sebi ne dopuštamo da osjećamo

Čovjek može godinama govoriti da nije ljut, iako njegovo ponašanje pokazuje suprotno. Može tvrditi da ga nešto više ne boli, ali izbjegavati svaku situaciju koja ga na to podsjeća. Može uvjeravati sebe da mu tuđe mišljenje nije važno, a ipak danima razmišljati o jednoj kritici.

Upravo tu Freudova ideja i danas zvuči poznato. Emocija koju ne želimo priznati ne mora nestati samo zato što smo joj promijenili ime ili odlučili da o njoj ne govorimo.

Nije poenta kopati po svakoj uspomeni

Freudova teorija ne znači da čovjek mora stalno preispitivati svaku misao i tražiti skriveno značenje iza svakog postupka. Ali može biti korisno obratiti pažnju na stvari koje se uporno ponavljaju.

Ako vas uvijek pogađa ista vrsta kritike, ako se u potpuno različitim odnosima ponavlja isti problem ili ako neka tema izaziva reakciju koju ni sami ne razumijete, možda vrijedi stati prije nego što jednostavno kažete: „Takav sam.“

Pitanje može biti mnogo zanimljivije: šta pokušavam ne vidjeti?

Freud možda nije imao konačan odgovor na sve probleme ljudske psihe, ali je ostavio ideju koju je teško potpuno ignorisati – ono što prestanemo svjesno gledati nije uvijek isto što i ono što je prestalo postojati.