Ne možete izdržati nekoliko minuta bez telefona, televizije ili buke? Pascal je prije skoro 400 godina objasnio zašto ljudi bježe od tišine

Koliko dugo možete sjediti sami, bez telefona, televizije, muzike, razgovora i bilo kakvog zadatka?

Ne meditirati. Ne čitati. Ne planirati. Samo sjediti.

Za mnoge ljude nekoliko takvih minuta postane neugodno mnogo brže nego što očekuju. Francuski matematičar i filozof Blaise Pascal o tome je pisao još u 17. stoljeću, gotovo četiri vijeka prije telefona, društvenih mreža i beskonačnog sadržaja.

Njegov zaključak bio je radikalan: veliki dio ljudske potrebe za stalnim aktivnostima postoji zato što nam je teško ostati nasamo sa sobom.

Pascal je to zvao „razonodom“

U svojim Mislima Pascal koristi pojam koji se najčešće prevodi kao razonoda ili distrakcija. Pod tim nije mislio samo na zabavu u današnjem smislu.

Za njega je distrakcija mogla biti posao, igra, društveni status, lov, rat, razgovor ili bilo koja aktivnost koja čovjeku omogućava da ne ostane potpuno sam sa svojim mislima.

Napisao je da mu se, posmatrajući ljudske aktivnosti, učinilo kako veliki dio čovjekove nesreće počinje činjenicom da ne može mirno ostati u vlastitoj sobi.

Zašto bi tišina bila toliko neprijatna?

Pascalov odgovor nije bio naročito optimističan.

Smatrao je da kada uklonimo sve distrakcije ostajemo pred pitanjima od kojih inače bježimo: prolaznost, smrt, neizvjesnost, vlastite slabosti i činjenica da nijedan uspjeh ne može potpuno ukloniti nesigurnost ljudskog života.

Zato ljudi, prema njegovom mišljenju, često više vole potragu nego ono što na kraju dobiju.

Nije lovac nužno toliko zainteresovan za zeca. Potrebna mu je potjera. Dok traje potjera, nema vremena razmišljati o sebi.

Danas više ne lovimo zeca – samo smo našli mnogo efikasnije distrakcije

Pascal nije mogao zamisliti ekran na kojem svake sekunde možemo pronaći novi video, poruku, vijest ili komentar.

Ali njegova logika lako se prepoznaje.

Čekamo lift – vadimo telefon. Sjednemo u autobus – telefon. Ostane nekoliko minuta prije sastanka – provjeravamo poruke. Legnemo u krevet – još samo nekoliko videa.

Problem nije u samom telefonu. Problem nastaje kada više gotovo nikada ne postoji prazan prostor u kojem ne primamo novu informaciju.

Ponekad ne tražimo zabavu nego bijeg

Postoji velika razlika između aktivnosti u kojoj stvarno uživamo i aktivnosti koju koristimo samo zato da ne bismo ostali sa sobom.

Možete voljeti filmove, sport, razgovor i društvene mreže. Pascalova ideja ne zahtijeva da se čovjek odrekne zadovoljstava.

Zanimljivije pitanje je šta se dogodi kada ih uklonimo.

Ako se tada odmah pojavi nemir i potreba da nešto uključimo, otvorimo ili provjerimo, možda nije riječ samo o dosadi.

Pascal je primijetio i još jednu stvar: stalno živimo u nekom drugom vremenu

U istom djelu piše kako ljudi rijetko žive potpuno u sadašnjosti. Razmišljamo o prošlosti koju više ne možemo promijeniti ili budućnosti za koju nemamo garanciju da će izgledati onako kako planiramo.

Pripremamo se da budemo sretni kasnije. Kada završim školu. Kada dobijem posao. Kada kupim stan. Kada djeca odrastu. Kada odem u penziju.

A kada budućnost konačno postane sadašnjost, već smo zauzeti sljedećom budućnošću.

Njegova ideja danas zvuči još neugodnije

Pascal je živio u vremenu u kojem se čovjek za distrakciju morao mnogo više potruditi. Danas je dovoljno pomjeriti palac.

To ne znači da su moderni ljudi slabiji. Znači da nikada prije nije postojalo toliko jednostavnih načina da popunimo svaku prazninu.

Zato bi njegov eksperiment danas mogao biti veoma jednostavan: ostavite telefon u drugoj sobi i deset minuta ne radite ništa.

Ne morate izdržati sat vremena. Obratite pažnju samo na ono što se prvo pojavi.

Dosada? Nemir? Planovi? Brige? Potreba da provjerite je li neko poslao poruku?

Možda je upravo to ono o čemu je Pascal govorio prije skoro četiri stotine godina.

Nije najveći problem što čovjek nema čime ispuniti tišinu. Problem ponekad počinje kada više ne zna šta će sa sobom kada tišina konačno dođe.

Neko ne odgovori na poruku i odmah počnemo razmišljati šta smo pogriješili. Čekamo rezultat pregleda, razgovora za posao ili tuđu odluku i u glavi prolazimo deset mogućih scenarija. Brinemo šta će ljudi reći, hoće li nas razumjeti i kako će reagovati na ono što uradimo.

Veliki dio energije odlazi na stvari nad kojima možda nikada nismo ni imali kontrolu.

Stoički filozof Epiktet upravo je tom razlikom otvorio svoj čuveni Priručnik. Neke stvari zavise od nas, napisao je, a druge ne.

Zvuči jednostavno. U praksi je mnogo teže.

Prvo pitanje nije „Kako da ovo riješim?“

Epiktet bi vjerovatno prvo pitao nešto drugo: je li ovo uopće pod mojom kontrolom?

U ono što zavisi od nas ubrajao je naše procjene, namjere, želje i način na koji reagujemo. S druge strane nalaze se stvari poput reputacije, položaja, imovine i drugih vanjskih okolnosti koje nikada ne možemo potpuno kontrolisati.

Danas bismo listi vrlo lako dodali ponašanje drugih ljudi, tuđe mišljenje, odluke poslodavca, ekonomsku situaciju, vrijeme i mnogo događaja koji se mogu promijeniti bez obzira na naše planove.

Najviše problema nastaje kada pomiješamo te dvije grupe

Možemo pokušati ostaviti dobar utisak. Ne možemo kontrolisati hoće li nas svaka osoba voljeti.

Možemo se dobro pripremiti za razgovor za posao. Ne možemo narediti kompaniji da nas zaposli.

Možemo iskreno razgovarati s partnerom. Ne možemo odlučiti šta će on ili ona osjećati.

Možemo paziti na svoje zdravlje. Ne možemo dobiti garanciju da se nikada ništa neće dogoditi.

Epiktet je smatrao da veliki dio unutrašnjeg nemira nastaje upravo kada od sebe tražimo kontrolu nad drugom polovinom te jednačine.

To ne znači sjediti prekriženih ruku

Stoička filozofija ponekad se pogrešno predstavlja kao „nije me briga ni za šta“. Epiktet nije zagovarao pasivnost.

Ako imate ispit, učite. Ako postoji problem na poslu, pokušajte ga riješiti. Ako ste pogriješili prema nekome, izvinite se.

Ali nakon što uradite ono što je u vašoj moći, rezultat više nije potpuno vaš.

Tu nastaje razlika između odgovornosti i pokušaja da kontrolišemo cijeli svijet.

Tuđe mišljenje je jedan od najboljih primjera

Možete provesti godine pokušavajući postići da vas svi smatraju dobrom osobom. Dovoljna je jedna osoba koja vas ne voli i cijeli projekat propada.

Epiktet bi vjerovatno rekao da ste svoj mir vezali za nešto što nikada nije potpuno pripadalo vama.

Možete kontrolisati vlastito ponašanje. Možete pokušati biti pošteni, pristojni i korektni. Ali konačna slika koju će neko drugi stvoriti o vama nalazi se u njegovoj glavi, ne vašoj.

To je jednostavna činjenica koju je emocionalno veoma teško prihvatiti.

Isto vrijedi za prošlost

Jedna od stvari nad kojima čovjek ima najmanje kontrole jeste ono što se već dogodilo.

Ipak, upravo tu možemo provesti ogroman dio života.

Šta sam trebao reći? Zašto sam tada otišao? Zašto nisam prihvatio priliku? Šta bi bilo da sam donio drugu odluku?

Iz prošlosti možemo izvući pouku. Možemo pokušati popraviti posljedice. Ali ne možemo se vratiti u trenutak i izabrati drugačije.

Kada od sebe tražimo upravo to, borimo se s nečim što po definiciji nije moguće pobijediti.

Epiktet ne obećava život bez problema

Njegovo pravilo ne znači da ćete, ako pravilno razdvojite stvari, prestati osjećati tugu, strah ili razočarenje.

Ideja je praktičnija: ne dodavati postojećem problemu još jedan problem pokušavajući kontrolisati ono što nije moguće kontrolisati.

Ako ste odbijeni na razgovoru za posao, razočarenje je stvarno. Ali dani provedeni razmišljajući kako ste morali natjerati komisiju da odluči drugačije ne mijenjaju rezultat.

Možete samo odlučiti šta ćete sada uraditi.

Jedno pitanje može promijeniti način na koji gledate problem

Kada se sljedeći put uhvatite kako vrtite isti problem u glavi, podijelite papir na dvije strane.

Na jednu napišite: „Zavisi od mene.“

Na drugu: „Ne zavisi od mene.“

Ako brinete zbog ispita, u prvu kolonu idu učenje, priprema i vrijeme odlaska na spavanje. U drugu idu pitanja koja ćete dobiti, raspoloženje ispitivača i konačna ocjena koju ne možete sami sebi upisati.

Onda energiju vratite prvoj koloni.

Epiktet je tu razliku stavio na sam početak svog Priručnika prije gotovo dvije hiljade godina. Možda zato što se gotovo svaki životni problem na neki način vraća na isto pitanje:

Trošim li snagu na ono što mogu uraditi – ili na ono što želim kontrolisati, ali nikada nisam mogao?