Nietzsche je prije više od 140 godina opisao čovjeka budućnosti: Njegove riječi danas zvuče neugodno poznato

Hrana stiže na vrata. Film počinje jednim klikom. Temperaturu podešavamo pritiskom na dugme. Telefon nas zabavlja čim osjetimo dosadu, navigacija govori kojim putem da idemo, a gotovo svaku sitnicu pokušavamo napraviti jednostavnijom, bržom i udobnijom.

Tehnologija nam je omogućila život o kojem ljudi prije samo nekoliko generacija nisu mogli sanjati.

Ali postoji jedno neugodno pitanje: šta se događa kada udobnost prestane biti sredstvo boljeg života i postane njegov glavni cilj?

Friedrich Nietzsche je početkom 1880-ih opisao neobičan lik kojeg je nazvao „posljednji čovjek“.

Nije tvrdio da proriče 21. stoljeće. Ipak, više od 140 godina kasnije dijelovi tog opisa zvuče gotovo kao kritika modernog života.

Čovjek koji kaže: „Pronašli smo sreću“

U djelu „Tako je govorio Zaratustra“, čiji je prvi dio objavljen 1883. godine, Nietzsche kroz lik Zaratustre govori o mogućoj budućnosti čovjeka.

„Posljednji čovjek“ ne traži velike izazove, velike ideale ili nešto zbog čega bi riskirao vlastitu udobnost.

On želi sigurnost, zdravlje, male svakodnevne užitke i život bez prevelikih potresa.

Nietzsche mu stavlja u usta jednostavnu rečenicu: „Pronašli smo sreću.“

Na prvi pogled u tome nema ničeg lošeg. Ko ne želi biti zdrav, siguran i zadovoljan?

Ali Nietzsche nije kritikovao toplu kuću ili ugodan život. Njegova meta bila je mnogo dublja.

Šta ako više ništa nije dovoljno važno da zbog toga podnesemo nelagodu?

Njegov „posljednji čovjek“ izbjegava ono što je teško. Ne želi velike sukobe, ali ni velike rizike. Ne želi biti ni veoma bogat ni veoma siromašan jer je, prema Nietzscheovoj slici, i jedno i drugo previše naporno.

Čak i posao treba biti dovoljno lagan da ne boli.

Najvažnije je ne narušiti mir.

Problem za Nietzschea nije zadovoljstvo samo po sebi. Problem je čovjek koji je toliko usmjeren na sigurnost da više nema cilj koji bi bio spreman staviti iznad vlastite udobnosti.

Čovjek koji više ne želi stvarati nešto veliko jer bi mogao ne uspjeti.

Koji ne govori ono što misli jer bi mogao biti kritikovan.

Koji ne pokušava nešto novo jer postoji mogućnost da pogriješi.

Koji bira poznato čak i onda kada ga poznato više ne ispunjava.

Moderni svijet nikada nije bio udobniji

Ovdje Nietzscheova slika postaje zanimljiva za 2026. godinu.

Veliki dio savremene tehnologije razvijen je upravo da ukloni trenje iz svakodnevnog života. Aplikacije pamte šta volimo. Algoritmi predlažu šta ćemo gledati. Hranu naručujemo bez telefonskog razgovora. Kupovina traje nekoliko sekundi. Zabava nam je dostupna u svakom trenutku.

Ništa od toga samo po sebi nije problem. Tehnološki napredak donio je ogromne koristi – od medicine i obrazovanja do sigurnosti, komunikacije i kvaliteta života.

Ali Nietzscheovo pitanje možemo postaviti drugačije: ako možemo ukloniti gotovo svaku malu nelagodu, hoćemo li početi izbjegavati i onu nelagodu bez koje nema razvoja?

Učenje je ponekad teško. Vježbanje boli. Pokretanje posla nosi rizik. Novi odnos može završiti razočarenjem. Promjena karijere znači nesigurnost. Stvaranje nečega znači mogućnost neuspjeha.

Život bez ikakvog rizika možda je sigurniji. Ali može biti i mnogo manji.

Nietzsche se bojao svijeta u kojem svi žele isto

Još jedan dio njegove slike „posljednjeg čovjeka“ posebno je zanimljiv.

U tom svijetu svi žele slične stvari i niko se previše ne izdvaja. Razlike postaju sumnjive, a velika ambicija djeluje nepotrebno ili čak čudno.

Nietzsche je koristio sliku „stada“ kako bi opisivao konformizam – stanje u kojem je lakše prihvatiti vrijednosti grupe nego pokušati izgraditi vlastite.

Danas se taj problem može posmatrati kroz sasvim drugačije okruženje. Nikada nismo imali više mogućnosti da budemo individualni, ali istovremeno algoritmi milijardama ljudi svakodnevno pokazuju iste trendove, proizvode, pjesme, estetiku i obrasce ponašanja.

To ne znači da je Nietzsche „predvidio algoritme“. Nije.

Ali njegovo pitanje o tome šta se događa kada čovjek prestane stvarati vlastite vrijednosti ostaje neobično savremeno.

Je li onda udobnost nešto loše?

Ne.

Čitati Nietzschea kao filozofa koji od ljudi traži da namjerno pate bilo bi pogrešno pojednostavljenje.

Njegov problem nije krevet u kojem je ugodno spavati niti tehnologija koja štedi vrijeme. Problem nastaje kada izbjegavanje nelagode postane toliko važno da počnemo izbjegavati i sve što od nas zahtijeva hrabrost, disciplinu ili dugoročan trud.

Postoji ogromna razlika između uklanjanja nepotrebne patnje i pokušaja da se iz života ukloni svaki izazov.

Najneugodniji dio Nietzscheove priče dolazi na kraju

Kada Zaratustra okupljenim ljudima opisuje „posljednjeg čovjeka“, očekuje da će ih takva budućnost uznemiriti.

Događa se suprotno.

Ljudi traže upravo tog čovjeka.

Drugim riječima, ono što Nietzsche predstavlja kao upozorenje njima izgleda kao ideal.

I tu se možda krije razlog zbog kojeg njegov tekst objavljen 1883. i danas izaziva rasprave.

Nije teško prepoznati vrijednost sigurnosti, zdravlja i mirnog života. Mnogo je teže odrediti trenutak kada potraga za sigurnošću počinje gušiti ambiciju, znatiželju i spremnost da uradimo nešto čiji ishod ne možemo kontrolisati.

Nietzsche nije mogao znati kako će izgledati 2026. godina.

Ali je postavio pitanje koje danas možda ima još veću težinu:

ako nam život postaje sve udobniji, postajemo li zbog toga slobodniji – ili samo sve manje spremni napustiti vlastitu zonu udobnosti?

ž