ZAŠTO POSLIJE 60. GODINE SVE MANJE LJUDI ŽELIMO PORED SEBE? Psihologinja Laura Carstensen objasnila je promjenu zbog koje nam nekoliko bliskih osoba postaje važnije od velikog društva

U mladosti često želimo upoznati što više ljudi, proširiti krug poznanstava, otići na svako druženje i ostati povezani čak i s osobama koje nam nisu naročito bliske.

Kasnije se nešto može promijeniti.

Nakon 60. godine mnogi primijete da više nemaju potrebu održavati desetine površnih odnosa. Radije će provesti dva sata s jednom osobom kojoj vjeruju nego cijelo veče u velikom društvu koje ih iscrpljuje.

To se ponekad pogrešno tumači kao zatvaranje u sebe, gubitak interesa za ljude ili znak da čovjek s godinama postaje manje društven.

Psihologinja Laura Carstensen sa Stanforda ponudila je drugačije objašnjenje kroz teoriju socioemocionalne selektivnosti. Prema toj teoriji, kako ljudi postaju svjesniji da vrijeme nije beskonačno, mijenjaju se i njihovi prioriteti.

Umjesto broja kontakata, sve važniji postaje kvalitet odnosa.

Kada mislimo da imamo mnogo vremena, želimo širiti svijet

Mlađa osoba obično ima osjećaj da je veliki dio života tek pred njom.

Zbog toga ima smisla upoznavati nove ljude, istraživati različite društvene krugove i održavati kontakte čija vrijednost možda neće biti odmah očigledna.

Novi poznanik može jednog dana postati prijatelj, poslovni kontakt ili osoba koja će nas upoznati s nečim potpuno novim.

Carstensenina teorija zato povezuje širi osjećaj budućnosti s ciljevima poput učenja, istraživanja i širenja društvene mreže.

Kada vjerujemo da imamo mnogo vremena, više smo spremni investirati energiju u odnose čiju ćemo vrijednost možda vidjeti tek kasnije.

S godinama se mijenja način na koji gledamo preostalo vrijeme

Prema teoriji socioemocionalne selektivnosti, ključ nije sama brojka na rodnom listu.

Važnije je koliko vremena čovjek subjektivno osjeća da ima pred sobom.

Kada budućnost počne djelovati ograničenije, pažnja se pomjera prema sadašnjosti.

Umjesto pitanja „Koga još mogu upoznati?“, važnije može postati: „S kim zaista želim provesti vrijeme koje imam?“

Zato stariji ljudi u prosjeku mogu imati manje perifernih poznanstava, ali zadržati približno isti broj vrlo bliskih osoba.

Upravo su takav obrazac pokazivala istraživanja koja je Carstensen provodila sa saradnicima.

Manji krug ljudi ne mora značiti veću usamljenost

Ovo je možda najvažnija razlika.

Ako neko u 70. godini ima manje poznanika nego sa 30, to ne znači automatski da je usamljen.

Carstensen je u svojim istraživanjima opisivala da stariji ljudi često imaju manje društvenih kontakata, ali svoje bliske odnose doživljavaju kao veoma zadovoljavajuće i podržavajuće.

Drugim riječima, mreža postaje manja, ali emocionalno koncentrisanija.

Vrijeme se manje troši na odnose koji ne donose bliskost, podršku ili zadovoljstvo, a više na porodicu i prijatelje koji su već dokazano važni.

Zato neke odnose prestajemo održavati samo iz navike

Mnogi ljudi godinama ostaju u kontaktu iz osjećaja obaveze.

Odlaze na druženja koja ih ne raduju, odgovaraju na pozive koje ne žele i održavaju odnose koji se odavno svode samo na formalnost.

S godinama može opasti spremnost da se vrijeme troši na takve kontakte.

To ne mora značiti da je osoba postala sebična ili netolerantna.

Možda samo jasnije procjenjuje gdje želi ulagati ograničeno vrijeme i emocionalnu energiju.

Carstensenina teorija upravo takvu selekciju vidi kao motivisanu potragom za emocionalno značajnijim iskustvima.

Nije riječ samo o starosti

Jedan od najzanimljivijih dijelova teorije jeste da se isti obrazac može pojaviti i kod mlađih ljudi kada im se promijeni osjećaj budućnosti.

Teška bolest, preseljenje ili događaj koji jasno označava kraj nekog životnog perioda može učiniti da i mlađa osoba postane selektivnija.

I obrnuto, kada su stariji ljudi u eksperimentima zamišljali da pred sobom imaju mnogo vremena, njihova sklonost prema samo poznatim i bliskim osobama smanjivala se.

To podržava ideju da ključ nije samo dob, nego doživljaj vremena.

Važno je razlikovati selektivnost od izolacije

Postoji velika razlika između osobe koja svjesno bira nekoliko bliskih odnosa i osobe koja nema nikoga kome se može obratiti.

Dugotrajna društvena izolacija i usamljenost mogu predstavljati ozbiljan problem, posebno u starijoj dobi.

Zato nije korisno romantizirati situaciju u kojoj se neko potpuno povuče iz društva i zbog toga pati.

Ali isto tako nije potrebno svaku manju društvenu mrežu smatrati problemom.

Carstensenina teorija sugeriše da se s godinama često ne smanjuje naša potreba za ljudima – mijenja se kriterij prema kojem biramo kome ćemo dati svoje vrijeme.

Možda upravo zato nakon određene dobi više nije toliko važno koliko ljudi možemo nazvati prijateljima.

Mnogo važnije postaje pitanje koliko je među njima onih pored kojih možemo biti potpuno svoji.