Kako neko može prevariti osobu za koju tvrdi da je voli? Esther Perel kaže da je okidač nešto veće

Kada se otkrije nevjera, jedno pitanje gotovo uvijek dođe među prvima: „Ako me zaista voliš, kako si mogao ili mogla ovo uraditi?“ Logika djeluje potpuno jasna – ako je ljubav bila stvarna, takva izdaja ne bi se trebala dogoditi.

Ali Esther Perel, jedna od najpoznatijih svjetskih terapeutkinja za partnerske odnose, nakon desetljeća rada s parovima tvrdi da stvarnost nije uvijek tako jednostavna. Među ljudima koji pređu granicu nisu samo oni koji su odavno prestali voljeti partnera ili koji su nesretni u odnosu.

Neki, kaže Perel, dolaze iz brakova koje sami opisuju kao dobre. Vole partnera, ne žele izgubiti porodicu i prije toga su godinama bili vjerni. Upravo su ti slučajevi za mnoge najteži za razumjeti.

Ako odnos nije loš, zašto bi neko rizikovao sve?

To pitanje je Perel godinama slušala u svojoj praksi. Za neke ljude odgovor zaista jeste nezadovoljstvo u odnosu: dugotrajna udaljenost, usamljenost, zanemarivanje, ljutnja ili potrebe o kojima se nikada nije razgovaralo.

Ali takvo objašnjenje ne pokriva sve slučajeve. Perel govori i o ljudima koji imaju partnera kojeg vole, porodicu koju cijene i život koji ne žele napustiti – a ipak urade nešto što može srušiti sve što su gradili.

Tu ona postavlja pitanje koje mijenja ugao cijele priče.

Ponekad osoba ne traži drugog partnera koliko traži drugu verziju sebe

Perel je kroz rad s parovima primijetila da se iza nekih afera krije čežnja za nečim što osoba osjeća da je izgubila u sebi. To može biti osjećaj slobode, mladosti, spontanosti, poželjnosti, avanture ili života kakav je nekada zamišljala.

Neko ko je godinama bio odgovoran roditelj, pouzdan partner i osoba koja sve drži pod kontrolom može kroz pažnju druge osobe nakratko doživjeti sebe potpuno drugačije. Ne zato što je partner kod kuće bezvrijedan, nego zato što nova situacija aktivira dio identiteta koji je dugo bio potisnut.

To je razlog zbog kojeg Perel nevjeru ponekad opisuje kao potragu koja nije usmjerena samo prema drugom čovjeku.

„Sretna veza“ nije vakcina protiv pogrešne odluke

Ovo je vjerovatno jedna od najneugodnijih ideja u njenom radu. Ljudi često žele vjerovati da se nevjera događa samo lošim parovima. Ako je odnos dovoljno dobar, ako postoji ljubav i ako partneri „rade na vezi“, onda su sigurni.

Perel upozorava da takva sigurnost ne postoji. Dobar odnos može smanjiti određene rizike, ali ljudska bića i dalje ostaju podložna novini, impulsima, krizama identiteta, životnim prekretnicama i potrebi da osjete nešto što im je dugo nedostajalo.

To ne znači da je nevjera neizbježna. Znači samo da ljubav nije čarobna zaštita od svih loših odluka.

Nekada okidač nije druga osoba nego suočavanje s vlastitim životom

Perel govori i o nevjeri koja se pojavljuje nakon smrti bliske osobe, ozbiljne bolesti, velikog rođendana, odlaska djece iz kuće ili nekog drugog trenutka koji čovjeka podsjeti da vrijeme prolazi.

Tada druga osoba ponekad simbolizira pitanje koje je mnogo veće od same veze: „Je li ovo sve? Ko sam postao? Postoji li dio mene koji više nikada neću živjeti?“

Nova pažnja može pružiti privremeni osjećaj da smo ponovo živi, mlađi ili drugačiji. Problem je što cijena tog osjećaja može biti ogromna za osobu kojoj smo obećali povjerenje.

Razumjeti razlog nije isto što i opravdati postupak

Ovo je najvažnija razlika u Perelinom pristupu. Ona ne tvrdi da osoba koja je nezadovoljna sobom ima pravo povrijediti partnera, niti da izdaju treba romantizirati kao „potragu za sobom“.

Nevjera uključuje tajnost, kršenje dogovorenih granica i gubitak povjerenja. Partner koji je povrijeđen ima pravo na ljutnju, tugu i osjećaj da se stvarnost koju je poznavao odjednom promijenila.

Ali Perel smatra da par koji želi razumjeti šta se dogodilo mora otići dalje od pitanja ko je kriv. Bez razumijevanja motiva teško je znati šta se zapravo pokušava popraviti.

Zašto je danas izdaja često bolnija nego nekada?

Perel tu vidi još jedan zanimljiv paradoks modernih odnosa. Od partnera danas očekujemo mnogo više nego što su prethodne generacije očekivale od bračnog druga.

Želimo da ista osoba bude najbolji prijatelj, emocionalni oslonac, pouzdan roditelj, životni partner, osoba koja nas razumije i neko ko nas i nakon mnogo godina i dalje vidi kao posebne. Kada se pojavi neko treći, ne ruši se samo dogovor o vjernosti.

Ruši se ideja: „Ja sam bio ili bila tvoja posebna osoba.“ Zato nevjera često udara direktno u identitet i osjećaj vlastite vrijednosti.

Ako ljubav nije nestala, može li se odnos oporaviti?

Perel ne daje univerzalan odgovor. Neke veze završe i to može biti najbolja odluka za ljude u njima. Druge prežive, ali ne tako što se ponašaju kao da se ništa nije dogodilo.

Za oporavak su potrebni odgovornost osobe koja je prešla granicu, prestanak skrivanja, prostor za povrijeđenog partnera i spremnost da se razgovara o pitanjima koja su možda godinama bila izbjegavana.

To nije obećanje da će veza ponovo biti ista. Često upravo nije.

Možda zato pogrešno postavljamo prvo pitanje

Kada neko prevari osobu koju tvrdi da voli, lako je zaključiti da ljubav nikada nije ni postojala. Ponekad je to možda tačno. Ali Perel upozorava da u drugim slučajevima dvije kontradiktorne stvari mogu postojati istovremeno: ljubav i ozbiljna izdaja.

Razumijevanje te kontradikcije nije ugodno jer nam oduzima jednostavno objašnjenje. Lakše je reći da je odnos bio loš ili da osoba nikada nije voljela.

Ali prava priča ponekad se krije u nečem drugom.

Ne samo u pitanju: „Koga si tražio?“ nego i u mnogo neugodnijem: „Ko si pokušavao ponovo postati?“