MOŽETE LI TUGOVATI ZA OSOBOM KOJA JE JOŠ ŽIVA? Pauline Boss opisala je tugu za koju često nemamo riječi

Zamislite da posjećujete roditelja koji vas zbog demencije više ne prepoznaje. Sjedite pored njega, držite ga za ruku i istovremeno vam nedostaju razgovori koje ste nekada vodili. Pred vama je osoba koju volite, ali dio odnosa na koji ste se oslanjali više nije dostupan.

Kako takvu tugu objasniti nekome ko vam kaže da trebate biti zahvalni što je roditelj još živ? Moguće je osjećati zahvalnost zbog njegovog prisustva i bol zbog onoga što se promijenilo. Jedan osjećaj ne poništava drugi.

Pauline Boss, istraživačica i porodična terapeutkinja, razvila je pojam nejasnog ili dvosmislenog gubitka. Njime opisuje situacije u kojima gubitak nema jasne granice, potvrdu ili završetak kakav obično očekujemo.

Gubitak može postojati i bez konačnog oproštaja

Boss razlikuje dva osnovna oblika. U prvom je osoba fizički odsutna, ali psihološki snažno prisutna. Posebno težak primjer jesu nestale osobe, kada porodica ne zna šta se dogodilo i ostaje bez pouzdanog odgovora.

U drugom je osoba fizički prisutna, ali njene sposobnosti pamćenja, komunikacije ili emocionalnog povezivanja mogu biti duboko promijenjene. Demencija je jedan od primjera na kojima Boss objašnjava takvo iskustvo.

Ove situacije nisu iste i ne treba ih izjednačavati. Povezuje ih neizvjesnost: teško je odrediti šta je izgubljeno, šta je sačuvano i čemu se još možemo nadati. Taj okvir opisuje okolnosti odnosa, a ne dijagnozu osobe koja tuguje.

Zašto obična rečenica utjehe može zaboljeti?

Vratimo se zamišljenoj posjeti roditelju. Kada kažete da vam nedostaje, sagovornik može odgovoriti da je on ipak tu. Činjenica jeste tačna, ali ne obuhvata cijelo iskustvo. Možda vam nedostaje mogućnost da ga pitate za savjet ili da s njim podijelite uspomenu koju više ne prepoznaje.

Takav razgovor može vas ostaviti s dodatnim pitanjem: imam li uopće pravo biti tužan? Preciznije imenovanje onoga što boli može pomoći u komunikaciji. Umjesto općeg opisa gubitka, možete reći da tugujete za ranijim načinom bliskosti.

Briga o osobi koja je sada pred vama i tuga za odnosom kakav je bio mogu postojati istovremeno. Za to nije potrebno umanjivati vrijednost njenog sadašnjeg života.

Za razgovor možete izabrati osobu pred kojom ne morate dokazivati da je gubitak dovoljno velik. Ponekad je korisno unaprijed reći da vam trenutno treba prostor za tugu, bez poređenja s tuđim iskustvima.

Šta ako nikada ne dobijemo potpuno zatvaranje priče?

U knjizi o mitu konačnog zatvaranja Boss preispituje očekivanje da svaki gubitak mora završiti potpunim razrješenjem. Neke okolnosti ostaju neizvjesne, iako život traži da nastavimo donositi odluke.

Njen pristup usmjeren je na razvijanje sposobnosti življenja s tom neizvjesnošću. Među smjernicama su pronalaženje smisla, prihvatanje pomiješanih osjećaja, prilagođavanje odnosa i otkrivanje novih oblika nade.

U svakodnevici to može izgledati skromno: prestati zahtijevati od sebe da svakog dana budete jednako snažni, priznati da vam treba pomoć ili pronaći novi način zajedničkog vremena. To su mogući primjeri primjene, a ne obavezan redoslijed oporavka.

Podrška postaje konkretnija kada kažemo šta nam treba

Osoba koja želi pomoći možda ne zna treba li vam razgovor, društvo ili zamjena u obavezama. Možete joj to olakšati konkretnom molbom: da vas sasluša bez popravljanja situacije, pođe s vama u posjetu ili preuzme jedan praktičan zadatak.

Ako ste podrška nekome drugom, ne morate obećati da će sve biti kao prije. Možete pitati šta mu danas najviše nedostaje i kakva bi pomoć bila korisna. Tako ostavljate prostor za njegovo iskustvo umjesto da unaprijed određujete kako bi trebao osjećati.

Kada tuga ozbiljno narušava san, svakodnevno funkcionisanje ili sposobnost brige o sebi, razgovor sa stručnjakom može biti važan oblik podrške. Pomoć može uključivati i porodicu, zajednicu ili grupu ljudi sa sličnim iskustvom.

Možda se roditelj iz početnog primjera više ne može vratiti u raniji odnos. Ipak, posjeta može sadržavati nježnost, poznatu muziku ili mirno zajedničko sjedenje. Takav trenutak ne briše gubitak. Daje mjesto i onome što je još moguće.